Nacionalni savet bunjevačke nacionalne manjine je na sednici održanoj 26.02.2011. godine jednoglasno doneo zaključak:

1. Nacionalni savet bunjevačke nacionalne manjine osuđuje "OTVORENO PISMO" grupe predstavnika hrvatskih institucija, a koje je zvanično podržano od strane Hrvatskog nacionalnog vijeća, u kojem se osporava pravo bunjevačkom narodu na sopstveno ime i nacionalno opredeljenje.

2. Nacionalni savet bunjevačke nacionalne manjine zahteva od nadležnih državnih organa da zaštite prava bunjevačke nacionalne manjine, saglasno Ustavu i Zakonu Republike Srbije i Statuta AP Vojvodine.

3. Nacionalni savet bunjevačke nacionalne manjine zahteva od Ministra za ljudska i manjinska prava da odmah poseti Bunjevački nacionalni savet u cilju rešavanja nastalog problema.

U Subotici, 28.02.20011. godine

OTVORENO PISMO

MEDIJIMA
(PISMO UPUĆENO I VISOKIM ZVANIČNICIMA REPUBLIKE SRBIJE I REPUBLIKE HRVATSKE)

Savez bačkih Bunjevaca, kao politička organizacija osnovana sa ciljem da vodi brigu za ostvarivanje prava bunjevačke nacionalne manjine u Srbiji

Podstaknuti sadržajem „Otvorenog pisma“ upućenog visokim zvaničnicima Republike Srbije i Republike Hrvatske i javnosti putem medija, od strane funkcionera hrvatskih institucija u Srbiji. Ne ulazeći u strukturu i sadržaj problema koje moguće ima hrvatska nacionalna manjina u Republici Srbiji, a na koje se u pismu ukazuje. Opredeljeni da razvijamo i negujemo zajedništvo i kvalitetne međunacionalne odnose i štitimo interese i prava bunjevačke nacionalne manjine u Srbiji.

Ukazujemo:

- na nedopustivo obraćanje potpisnika „Otvorenog pisma“ u pogledu ostvarivanja prava i samog položaja pripadnika bunjevačke nacionalne manjine u Republici Srbiji, a koje se ogleda u otvorenom nepoštovanju prava na samobitnost bunjevačke nacionalne manjine u Republici Srbiji i negiranju prava na postojanje nacionalne manjine pod imenom Bunjevci.

- na činjenicu da je postojanje nacionalne manjine pod imenom Bunjevci, omogućeno odredbama  Međunarodne okvirne konvencije o ljudskim i manjinskim pravima, kao i međunarodnim normama iz oblasti ljudskih i manjinskih prava, te da je uređeno Ustavom i Zakonom Republike Srbije.

- da pripadnici bunjevačke nacionalne manjine u Republici Srbiji, slobodno i svojom voljom koriste prava na iskazivanje brige za očuvanjem sopstvenog identiteta, izborom Nacionalnog saveta bunjevačke nacionalne manjine i drugih institucija u skladu sa Ustavom i Zakonom Republike Srbije.

- da niko nema pravo, naročito ne nosioci funkcija hrvatskih institucija u Srbiji, da u ime pripadnika bunjevačke nacionalne manjine tvrdi; citiramo: „.. pripadnici subetničke skupine i predstavnici hrvatskih institucija u Vojvodini jesmo baštinici bunjevačke kulturne tradicije...“, te da; citiramo: „ da svoju materinsku novoštokavsku ikavicu...“, te da; citiramo: „ .. imamo puno civilizacijsko, međunarodno zajamčeno i ustavno pravo koristiti se svojim subetničkim bunjevačkim imenom kao jednim od regionalnih hrvatskih entonima...“.

- da niko nema pravo, da poziva kako je navedeno; citiramo: „ ... najviše političke i kulturne predstavnike Republike Srbije, domicilne države bačkih bunjevačkih Hrvata, i Republike Hrvatske, matične države bunjevačkih i svih drugih Hrvata...“.
I drugo a naročito nema pravo da osuđuje državu Srbiju zato što po zakonu poštuje prava manjina ravnopravno za sve, posebno ukazujemo da se na ovaj način čini delo usmereno protiv ljudskih i manjinskih prava. U ovom slučaju protiv prava koja imaju pripadnici bunjevačkog naroda u svojoj matičnoj državi Srbiji.

Te pozivamo:

- najviše političke i kulturne predstavnike Republike Srbije, da osude ovakve istupe pojedinaca i grupa bez obzira kojoj nacionalnoj skupini pripadaju i da zaštite integritet pripadnika bunjevačke nacionalne manjine u Srbiji.

- nadležne izvršne i pravosudne organe u Republici Srbiji, da sprovedu postupak utvrđivanja odgovornosti za lica koja ovakvim istupima čine dela protivna Ustavu i Zakonu.

- najviše političke i kulturne predstavnike Republike Hrvatske, matične države Hrvata u Srbiji, da ukažu predstavnicima institucija Hrvata u Srbiji, da je njihova obaveza i pravo da se staraju o ostvarivanju prava pripadnika Hrvata koji žive u domicilnoj državi Srbiji, a ne da svojim delovanjem izazivaju nacionalnu tenziju i netrpeljivost napadajući i osporavajući prava pripadnika drugih nacionalnih manjina u Srbiji, u ovom slučaju Bunjevaca, i da svojim stavovima i zahtevima provociraju nesporazume.

MOGLI BI SE ZAPITATI

Iako nije naše da sudimo o kvalitetu brige koju hrvatske institucije sprovode u pogledu ostvarivanja prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, zašto se gotovo po pravilu, mahom sve političke, obrazovne, informativne, kulturne aktivnosti koncentrišu u Subotici i na severu Vojvodine, a tu živi samo jedna četvrtina od ukupnog broja Hrvata u Vojvodini? Da li je to što se manifestuje u aktivnostima briga o pravima hrvatske nacionalne manjine u Srbiji ili možda briga o pozicijama jedne grupe ljudi, koja se u ovom pismu uglavnom identifikovala, u nedostatku pravih rezultata u pogledu ostvarivanja prava hrvatske nacionalne manjine?

PRIKINIT PRITVARANJE BUNJEVACA U HRVATE

Prema ričima Branka Franciškovića, pridsidnika Bunjevačke stranke Vojvodine, tušta je primera koji pokazivaje kako se vrši asimilacija Bunjevaca. Ustav Republike Srbije navodi i Bunjevce i Hrvate ko ravnopravne nacionalne manjine, dok pojam Bunjevac-Hrvat ili Hrvat-Bunjevac ne postoji

 Sve češći pokušaji asimilacije Bunjevaca i privođenje isti med Hrvate bili su povod da se Bunjevačka stranka Vojvodine, priko konferencije za štampu, oglasi i oštro osudi ovake pokušaje.
Radni naziv ove konferencije glasi „zaštitićemo ime Bunjevaca”. Kad kažem „zaštitićemo”, onda cigurno ima i od koga. Naime, bunjevačko ime je danas višestruko zloupotribljeno, pa se često mogu čut termini poput Bunjevac-Hrvat, Hrvat-Bunjevac, bunjevački Hrvat, hrvatski Bunjevac. Sve to divani samo jedno – očigledna je namira da se Bunjevci prisajedine Hrvatima, a to je baš pokušaj asimilacije. Daćemo sve od sebe da zaštitimo bunjevačko ime, da se od Bunjevaca ne krade – divani Branko Francišković o temi koja najviše pogađa Bunjevce.
   Primera koji iđu nuz ovu tezu ima tušta, a već su pokrenuti i konkretni potezi.
   Udruženje građana „Bunjevačko kolo” iz Sombora je podnelo tužbu protiv Hrvatskog kulturnog centra „Bunjevačko kolo” iz Subotice, jel se isto zovu, al nikako ne gaje tradiciju bunjevačkog naroda. Suprotno tom, u HKC „Bunjevačko kolo” se gaji tradicija Hrvata. Da ovako štogod nema nikake, pa ni pravne osnove, Francišković objašnjava kroz navode iz Ustava Republike Srbije.
   U Srbiji postoji jasno razgraničenje izmed bunjevačke i hrvatske nacionalne manjine. Dokaz za to je Ustav Srbije, pa i Statut Vojvodine di u članu 1 piše da u Vojvodini žive ti i ti narodi, al i Hrvati i Bunjevci. Dakle, nema Bunjevaca-Hrvata. Možda to digod i postoji, al dok smo u Srbiji, onda se moraje poštovat ona pravna načela koja Srbija nalaže. Jedan od očigledni primera je, kako navodi Francišković, i nedavno održan Festival bunjevački pisama. Zvanični jezik konferanse je bio bunjevački, a prema propozicijama mogli su učestovat autori koji su pisali na hrvatskom i bunjevačkom.
   Nemam ništa protiv da se prave festivali di će bit zajedno i hrvatski i bunjevački izvođači, i ne samo oni, neg i srpski i madžarski i svi ostali. Samo, onda se to mož nazvat Međunarodni festival. Ne možedu Hrvati organizovat Festival bunjevački pisama. Mora se svatit da su ovo dvi različite nacije, nikako jedna ista. Ono što sve Bunjevce posebno boli je Dužijanca. I tu je, prema ričima Franciškovića, očigledan pokušaj asimilacije pripadnika bunjevačke nacionalne manjine.
   Svi znamo da je Dužijanca proglašena praznikom bunjevačke nacionalne manjine. Međutim, organizacija svečanosti je povirena Hrvatskom kulturnom centru „Bunjevačko kolo”. Da se razumimo, nemam ništa protiv da u svečanosti učestvuju i Hrvati, al se mora znat da je ovo tradicija bunjevačkog naroda. Da bude još gore, pokušavaje tu i tamo ubacit koju bunjevačku rič i onda dobijete jedan iskvareni jezik, mišavinu bunjevačko-srpsko-hrvatskog jezika. Pogledajte samo koliko je gostivi iz Hrvatske, koliko je organizacija, sve to upućiva na pokušaj prisvajanja Dužijance. Nemamo mi ništa protiv tog da Hrvati prave njeve žetelačke svečanosti, al ne pod imenom Dužijanca. Pod tim se podrazumivaje bunjevačke žetelačke svečanosti na području bajskog trokuta. To nismo izmislili mi u Bunjevačkoj stranki Vojvodine, to je tradicija vikovima unatrag. Francišković je potom navo da je moro i reagovat na tekst iz „Glasnika Pučke kasine” br. 11 -12, di svoj stav iznosi biskup dr Ivan Penzeš.
   Tamo piše, parafraziram, da je prije 22 godine od svog oca čuo da su Bunjevci Hrvati i da je za njega ta stvar završena. Kako on, ko visoko obrazovano svešteno lice, mož tako štogod kazat? Kaki je njegov otac istorijski izvor? Poštivam crkvu ko instituciju, al take stvari se ne smidu dešavat. Ne mož crkva bit promoter privođenja Bunjevaca u Hrvate. Ko rišenje za sve probleme Francišković navodi zaštitu države i dugotrajnu borbu na svim nivoima.
   Tražićemo zaštitu od države, ako su nas već priznali, nek nas i štite od pokušaja asimilacije. Virujem da će nas i Bunjevački nacionalni savit podržat u ovim naporima. Jednostavno, nikake manifestacije pod bunjevačkim imenom ne bi smile da se održavaje brez saglasnosti Bunjevačkog nacionalog savita. Svako mož dat saglasnost za svoje, Bunjevci za Bunjevce, Hrvati za Hrvate, Madžari za Madžare... – znamo da do rišenja nećemo doć priko noći, pa smo i spremni na mukotrpnu borbu u dužem vrimenskom periodu, s ciljom da se prikine započet proces asimilacije – zaključio je Francišković.