DANI BUNJEVAČKE KULTURE U BAJMAKU – PROMOCIJA DOKUMENTARNOG FILMA
│ Subota, 26.08.2023. │
U okviru tradicionalne manifestacije „Dani bunjevačke kulture u Bajmaku“, osamnajste po redu, prvi dan, odnosno veče, bilo je rezervisano za promociju novog dokumentarnog filma u produkciji Bunjevačkog kulturnog centra „Bajmak“, te za promociju „Festivalskog biltena“ nastalog na osnovu recepata sa prošlogodišnjeg „Festivala bunjevački nacionalni ila“.
Ovogodišnji dokumentarni film bio je posvećen dr Stipanu Matijeviću, prvom posliratnom gradonačelniku Subatice – Bunjevcu, a film je nosio simboličan naziv „Sinilo je naše sunce, naša sloboda!“
– Ovo je četrnajsti film kojeg pravimo, uvik se trudimo da to bude edukativnog karaktera, kako bi nove generacije naučile kaki su bili naši stari i šta su sve radili. Film divani o dr Stipanu Matijeviću, prvom gradonačelniku Subatice posli Prvog svitskog rata, koji je postavio temelje naše varoši, posli ti značajni i burni događaja – kazo je, izmed ostalog, Branko Pokornić, pridsidnik Organizacionog odbora manifestacije, al i autor filma, dok se kamere i montaže latio Radoljub Miloradović.
O vrimenu i dešavanjima iz ovi godina divanili su istoričari Saša Marković, Dejan Đurđev i Zoran Veljanović, potom Mijo Mandić i politikolog Zvonko Stantić, al i naslidnici Stipana Matijevića, njegova unuka Emilija Marjanov Matijević i praunuka Lazarela Marjanov.
– Film nosi višestruki značaj, biće to porodična vridnost za generacije koje dolaze, al i vridnost naroda i naše varoši. Prikazuje prilomno vrime za Bunjevce i Subaticu i čovika koji se nemilosrdno bori za svoj narod – naglasila je Lazarela Marjanov.
U ime varoši Subatice prisutnima se obratio Marko Marić, zaminik gradonačelnika Subatice.
– Dobro je da postoje ljudi koji rade, koji su posvećeni svojem narodu. O mnogim stvarima ni sam bunjevački narod nije znao, a sad to imaje sačuvano i kroz dokumentarne filmove. Subatica je uvik pomagala, a drago nam je da je i Republika Srbije pripoznala Bunjevce ko autohtoni narod na ovim prostorima. Pomoće to vašoj zajednici kako bi još bolje radili – dodo je Marić.
Med prisutnima su, izmed ostali, bili i članovi Nacionlanog savita bunjevačke nacionalne manjine Tihomir Vrbanović (pridsidnik IO NSBNM) i Miroslav Vojnić Hajduk, dok su program podržali Ministarstvo za brigu o selu i Varoš Subatica, te brojni prijatelji, donatori i sponzori. Program je održan u okviru manifestacije Miholjski susriti sela.
U susrit centralnoj proslavi nacionalnog praznika Bunjevaca – „Dana Dužijance" u ponediljak, 14. avgusta, održana je „Izložba najlipšeg kruva", u organizaciji UK „Centar za kulturu Bunjevaca", dok je podršku programu dao Muzej Vojvodine kroz zanimljivu izložbu „Pšenica – od njive do trpeze".
Kako je kazala Ildiko Medović, arheolog-kustos iz Muzeja Vojvodine, pridstavljen je bio dio izložbe formirane povodom 100 godina „Novosadskog sajma", odnosno 90 godina „Poljoprivrednog sajma".
– Dio izložbe smo doneli u Subaticu, tu su i predmeti koji su korišćeni za uzgoj žita, od praistorije do sridnjeg vika. Tu je alat za obradu zemlje, al i predmeti koji su korišćeni za kuvanje i ilo... Gosti su imali i jedinstvenu priliku da „probaje" arheologiju – pripravili smo kruv od praistorijske vrste pšenice, ko i pivo iz tog perioda, takođe od pšenice.
Prisutne je pozdravila dr Suzana Kujundžić Ostojić, pridsidnica Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine, te je podsitila i na ono što slidi u utorak, da će „Dužijanca" bit proslavljena onako i priliči za jubilej – 20 godina NSBNM.
– Tradiciju pečenja kruva nastavljamo i ove godine, imamo desetak oni koji su pekli kruv, a med njima je i kruv iz Kaćmara iz Mađarske.
Potom je Aleksandar Medović, arheo-botaničar, pridstavio kratak film koji je pratio izložbu, a zatim je proglašen i najlipši kruv po izboru žirija (Nikola Babić, Gabrijela Diklić, Grgo Pećerić). Treće misto pripalo je Marici Štetak, drugo Milki Kujundžić, dok je najlipši kruv kojeg će ponet bandašica Nina Kujundžić, u pratnji bandaša Nikole Skenderovića, ispekla Ana Ivić.
„Bunjevačko kolo” iz Sombora se prvi avgustovski dana oprostilo od svoje dvi članice, Irene i Ksenije Vuković, dugogodišnje članice Udruženja, sjajne umitnice, divne saradnice
IRENA VUKOVIĆ (1935-2023)
Irena Vuković je rođena 1935. godine i u braku sa Franjom Vukovićom dobila je ćer Kseniju rođenu 1961. godine. Radni vik je provela ko privatnik-frizer, višta sa umitničkim radom u rukama i prstima.
Za svoju dušu slikala je, radila goblene i oslikavala grnčariju. Vrhunac njezinog umitničkog stvaranja jeste upoznavanje slamarske umitnosti prija 18 godina, kad je, zajedno s ćeri Ksenijom, učila slamarenje u „Bunjevačkom kolu”. Njezine vište ruke su zdravo brzo udahnile duše slamarskim priplitajima, a urođeni talenat za umitnost je svoj vrhunac dostigo upravo u slamarskim slikama.
Irenkine slike su nagrađivane od opštinski, zonski, pokrajinski pa republički smotri likovnog amaterizma.
Zvanje majstorske, a potom i velemajstorske titule ostvarila je više puti na Međunarodnoj izložbi rukotvorina i kolekcionarstva. Učestvovala je na najvećem broju slamarski kolonija, na brojnim kolektivnim izložbama od Subatice do Sombora. Njezini radovi su prišli granice ne samo naše varoši već i države i kontinenta. Živila je tiho i dostojanstveno kako je i zauvik napuštila ovaj svit 2. avgusta.
KSENIJA VUKOVIĆ (1961-2023)
Ksenija Vuković je rođena u Somboru, 2. aprila, 1961. godine, ko jedinica u majke Irenke i oca Franje – Đuke. Pohađala je škulu „21. Oktobar”, a deveti i deseti razred u škuli „Vlada Aksentijević” u zgradi sadašnje Trgovačke škule. Upisala je Sridnju kulturološku škulu, pa je studirala istoriju. Prid kraj škulovanja se posvađala sa sridnjim vikom, napuštila je fakultet i upisala Pedagošku akademiju, koju takođe nije završila do kraja... uvik tragajuć za čime boljim, lipšim, srcu bližim.
Tragala je stalno za kakom samo njoj poznatom lipotom, često gubeć srce u vičnom ratu s realnošću. Imala je ljubavi za kojima je patila, i koje su za njom patile, al nikada ih nije ostvarila. Njezina je kuća bila otvorena za sve – uvik, ko i njezino nižno srce, spremno svakog saslušat i saučestvovat u svačijem bolu. U njezinom domu ko da je stalo vrime... Stara somborska ulica, stari nameštaj u kući, mnošto životinja u kući i u avliji, tušta cvića, kredlike koje šetaje svudak okolo... U mladosti se bavila baletom, gimnastikom, divno je svirala flautu, bila je u tamburaškom horu u škuli. Svašta je mogla, svašta je tila i znala...
Sustrila se sa „Bunjevačkim kolom” prija tušta godina i ostala mu je virna do kraja. Prija 12 godina postala je tehnički sekretar istog i radila je sve, bukvalno sve što je bilo potribno, ne štedeć sebe nimalo. Bila je članica Slamarske sekcije i njezina pridsidnica. Davala je izjave vezane za rad sekcije i izložbe i bila njezin istinski vođa. Volila je plest slamu i sa svojom majkom sastavljala je čarobne slike od slame. Izradila je mnošto slika i dobijala je prve nagrade na pokrajinskim takmičenjima, a u Sremskoj Mitrovici pofale je dobila njezina slika sa dvoje mladi koji leže u žitu, a koju je nazvala „Van Gog na moj način“. Vodila je umitnički studio, a kada se isti izdvojio iz „Bunjevačkog kola“, nastavila je radit s mladim umitnicima – dicom koja su je obožavala, nastavljajuć tradiciju Umitničkog studija. Prija 2-3 godine počela je radit u „Kulturnom centru“, pridano, vridno, ko što je to uvik i činila.
Sveta misa za naše Irenu i Kseniju Vuković biće održana 12. septembra u 18h, u Crkvi Svetog Križa u Somboru.
