III perijod

 

   Ishodi I i II svitskog rata bili su pogubni za Bunjevce. Posli I svitskog rata, broj Bunjevaca koji su ostali u novoj i ujedinjenoj Vojvodini se pripolovijo. Nji, čak 180.000 ostalo je odvojeno u Mađarskoj, a za samo deset godina prislino je pomađareno 22.000.
Velike su nade Bunjevci polagali u novostvorenu Vojvodinu. Al su razočarenja počela vrlo brzo stizat. Ono što su radili kadgod Mađari, sad su radili Srbi. Izmeđ dva rata, posrbljivanje je bilo česta pojava. U tim teškim danima, ritko ko se protiv ovaki dešavanja bunijo, jedan od nji je bijo Vasa Stajić.
Na Bunjevce se računalo samo ko na glasače. Oko nji se otimaju srpske i hrvatske stranke. Što je rezultovalo još jednim u nizu srpsko – hrvatskih sukoba. Kad je to bezumno otimanje o bunjevačke glasove, konačno doživilo slom, vladajući srpski aparat, počo je gledat na Bunjevce, pa i sve ostale u Vojvodini, ko na izdajnički i neopuzdani nacijonalni element -”Švabe”.
Veliko srpska represija, odtirla je veliki broj Bunjevaca u tadašnje redove hrvatskih građanskih stranaka. Ali i ode su se gorko razočarali, kad je 1939. godine sa hrvatske strane postignut dogovor sa Karađorđevićima; a borba za prava južnoslovenski naroda, pala u vodu, a nastavljeno dalje ugnjetavanje.
Za vrime II svitskog rata Bunjevci su stradali od fašistički nastrojeni Mađara. Niki su potražili spas u Hrvatskoj, di su onda dopali u ruke ustašama.
Kad je konačno završen II svitski rat, Bunjevci su zajedno sa svim ostalim narodima s oduševljenjom dočekali bratstvo i jedinstvo. No, ono je u slučaju Bunjevaca donelo nove aspekte nacijonalnog gušenja. Po naredbi svi su se morali izjašnjavat ko Hrvati, Bunjevci ko narod zvanično više ne postoje.
Ovi istorijski događaji direktno su se odrazili na bunjevačku književnost i uopšte na kulturni život. Mnogi autori s vrimenom, sve više pišu na ijekavici, nego na ikavici. Bunjevački jezik, ko i za vrime Austro – ugarske, i dalje je proganjan i ismijavan. A di je tribalo i zabranjivan. Iz ti razloga ovaj jezik je i dalje nestandardizovan. I dalje se ne uči u škulama, pa ga mladi iz niza, gori navideni razloga, ne znaje. Stav, da je bunjevački jednako i prostačko, na žalost, osto je ko refleks kadgodašnjeg vrimena, i danas.
Donikle, će se položaj Bunjevaca popravit počevši od devedeseti godina prošlog vika. Vraćeno njim je pravo na nacijonalno samoopridiljenje, al samo ko nacijonalne manjine. Jezik je i dalje velik problem. Posli niza restriktivni godina po ovom pitanju, čak i međ sobom Bunjevci divane ekavicom, koja je standardna danas. S druge strane, jedan dio Bunjevaca nastavlja da se izjašnjava ko Hrvati. Samim tim, oni za svoj standardni jezik uzimaju hrvatski.
III dio bunjevačke književnosti opisuje autore koji su stvarali do osamdeseti godina, kad još uvik nije bilo slobodnog izjašnjavanja nacijonalne pripadnosti. Tako, da su ode uvršteni i oni koji su pisali i ikavicom i ijekavicom. Devedesete godine prošlog vika, ko što je već kazano, po ovom pitanju doneće nova opridelenja al i podile. Zato oni autori koji stvaraju posli devedeseti godina na hrvatskom jeziku nisu ode uvršteni, jel je akcenat ovog rada na onim autorima koji su kroz svoje stvaralaštvo nigovali ikavicu. Dakako, da i na ijekavici ima izuzetni radova, kako iz oblasti beletristike, tako i naučni tekstova, od koji su niki korišćeni za ovaj rad.
Bunjevačka književnost izmeđ dva svitska rata, bila je vrlo specifična, u odnosu na ostale u njezinom okruženju. Ta osobitost ogledala se u nezainteresovanosti za savrimene književne tokove. Moglo bi se kazat da je čak i ignorisano sve što je bilo aktuelno u drugim književnostima. Ove odridnice najviše se odnose na stvaralaštvo Blaška Rajića, i sve ostale pisce koji su bili bliski njegovom stvaralaštvu.
Bunjevci i dalje za najčešće teme biraju svakidašnji život svojeg naroda, u njegovoj borbi za nacijonalni opstanak i ravnopravnot, prikazujući sve to kroz realističku prozu. Dok se u poeziji u početku javlja kasni romantizam, koji kasnije u korak sa istorijskim dešavanjima, prilazi u socijalnu liriku. Poezija je i dalje prilično konvencijonalna, pogotovo ona religijozna, mada se češće mogu naći ljubavni motivi. Al i dalje se najlipše i najviše piva o kadgodašnjim danima, svojem narodu.
Veliki problem ove regijonalne književnosti, smatra Kikić, bijo je i taj, što nije postojala dobra i jaka književna kritika. Te su mnogi autori prošli nezapaženo, mada je razloga za obraćanje pažnje bilo dosta. Bunjevačka književnost, pogotovo pisana na ikavici, sama je po sebi okrenuta ka uskom krugu čitalaca. Možda je i to jedan od razloga što se njezina tematika, sporo širi u pravcu novi književni tokova.

Petar Pekić

Rođen je u Gornjem sv. Ivanu, 1896. godine, a umro je 1965. godine. Poriklom je iz seoske porodice. Uspijo je završit šest razreda gimnazije.
Bijo je aktivan politički zajedno sa Blaškom Rajićem. Takođe je bijo jedan od članova deputacije na Mirovnoj konfernciji u Parizu 1918. godine. Kad je dio u kojem je on živijo osto pod Mađarskom, priselijo se 1918. u Suboticu. Ode se bavijo naučnim, književnim i novinarskim radom.
Njegov prvi roman Novi ljudi, objavljen je u Subotici 1932. godine. Nije prošo baš zapaženo, ni kod kritičara, ni kod publike.
Drugi roman je Uvela ruža, objavljen je 1934. godine. Kritičari su ga svrstali u trećerazredni regijonalni roman, koji je zanimljiv po tom što oslikava autentične provincijalne likove. Ode je realno sagledana društvena sridina, koja stagnira u svakom pogledu i ne reaguje na ostale društvene uticaje.

Ljudevit Vujković

Rođen je u Subotici 1907. godine. Ode je završijo i Trgovačku akademiju. Radijo je u Gradskoj skupštini sve do početka II svitskog rata. Posli oslobođenja radi na mistu direktora Narodne banke, sa ove dužnosti je očo i u penziju.
Bavijo se sportom, di se ogledo i ko pedagog. Njegov pripovidački dar je primećen vrlo brzo, ali posli rata nije nailazijo na javnu podršku. Prije rata bijo je aktivni saradnik Danice, Klasja naših ravni, pa i drugi subotički i zagrebački listova.
Piso je crtice iz života, pod nazivom Zaboravljene bilješke, one su dilom objavljne u Danici. Veći dio ti crtica su njegova sićanja na ditinjstvo, opisana vrlo dinamično. Posli rata napiso je roman Trećim putem, al zbog nesuglasica sa izdavačem, nikad nije objavljen.

Josip Vuković Đido

Rođen je 1890. godine, poriklom je iz seoske i siromašne porodice. Zato je rano moro prikinit škulovanje, završijo je samo sedam razreda gimnazije.
Bijo je saradnik Nevena, di je objavljivo svoje novinarske i književne tekstove, ko i poeziju. Pošto je živijo u pridilu Bajskog trokuta, koji je posli 1918. pripo Mađarima, on se posli tog političkog događaja priselijo u Suboticu.
Prvu je pismu objavijo 1913. godine u Nevenu, pod naslovom Oj golube. Koja je svojevrsni lirski protest protiv ugnjetavanja Bunjevaca.
Ove tonove Vuković je nigivo i u političkoj satiri. Jedna od taki je i Kortešova pisma, koja je bunt protiv režima Biro Karolja.

Kortešove pisme

“Sanak snila Birovljeva žena,
Da na nebu sunca više nema.
Sanak snila da je pomrčina
Crnu zemlju u okrug uvila,
Sanak snila, pa govori mužu:
— Jaoj Karolj, o moj mili mužu,
Što sam snila, o da čudna sana,
Da na nebu ni sunca, ni dana.
Kroz plač njojzi progovori Biro:
— Ženo mila što je bilo, bilo,
Al odsele dobro biti neće,
Nestalo je moje stare sreće.
Bunjevci me ljuto ostaviše,
Skutonoše neće biti više.
ženo moja, spašću sa torana,
Ženo mila, pomoći mi nema,
A sve zato što nisam u školi
Dopustio da s’ njev jezik uči
A i što sam dao promanadu
Kalvini da si crkvu gradu.
Ženo mila, čudan san si snila,
Da s’ nebeska svitlost uništila.
I ja ću ti, ženo, potarnuti
Sa torana u podrum bubnuti.
Oj Bunjevce, hajd u kolo naše,
Nemojte bit navik skutonoše.
Satrećemo vladu Birovljevu,
Ispuniti našu staru želju.”
(1913)

Ne samo Vukovićeva satira i pisme, objavljene u Nevenu ti godina prid I svitski rat, postajale su sve oštrije i otvorenije u kritikama vlasti.
Rat je Vuković proveo na italijanskom ratištu. I ode se bavijo pisanjom, uglavnom borbeni i patriotski pisama. Sve i je upućivo njegovom Meštru – Lajči Budanoviću.

Mojem meštru

“Med četiri zida u sobici onoj

kad već svršiš pos’o i molitve svoje
sa čim se baviš, o čemu se misliš?
Duša kud ti leti? Je li sanak snuje?
To da mi je znati.
Kad zalazi sunce gledajuć’ ga Meštre,
Je F ga suzom pratiš, je li stiskaš šaku?
I kako se misliš, gdi je bolje živit’,
Je l’ gdi sunce peče, je l’ u crnom mraku?
To da mi je znati.
što će donet jutro? Ti čemu se nadaš?
Je li će se čuti gusle i tambure
po širokoj ravni, kad zora zaplavi?
Je li ćemo zepsti od oluje, bure?
To da mi je znati.
Kad ograne sunce, je l’ će melem biti
Na ozeblo srce, bolesne nam grudi?
Je li će nas pržit plamenom i vatrom
da ćemo ga kleti, od njega se kriti?
To da mi je znati.
I kad spustiš glavu u desnicu svoju
Kad ti suze teku poput kiše oštre
Od radosti plačeš! — Ta ti dobro znadeš
Što će donet jutro! Je li tako Meštre?
To da mi je znati.”
(1917)

Te su pisme doživile više izdanja, prije svega, zbog jake vire u oslobođenje.
Iako je talenat kod Vukova bijo očit, u zrilim godinama, on je pristo pisat.
Umro je 1950. godine.

Lazar Stipić

Rođen je 1890. godine u Subotici. Studiro je u Budimpešti i Beču, a posli njevog završetka vratijo se u rodni grad. Di je neumorno radijo na polju kulture i književnosti oko tri decenije.
Pokrenijo je i urerđivo više od deset časopisa i listova. Pokrenijo je i časopis Glas, koji je bijo po svojim idejama i namimi, nastavak Bunjevačkog kola.
Prva zbirka pisma izašla mu je 1923. godine u Subotici, pod nazivom Vječna vatra. Cila je povićena ljubavnoj tematiki, izrazito modernog načina gledanja na ovu temu ko i oblika izražavanja. Umetnički ovo je njegovo najupišnije dilo. Kritika nažalost nije imala sluha za modernu poeziju, pa se povodom ove zbirke javila sa osvrtima tek deset godina posli.
Porid poezije, Stipić je piso i prozu. Napiso je i objavijo nikoliko drama, od koji je Put od dva do jednog svijeta, iz 1930.godine, najuspišnije prikazivana.
Iz oblasti proze piso je eseje, čija tematika je bila usmirena ka problemima iz kulture i politike. Sa uspihom se bavijo i pisanjem pripovidaka, jedna od nji je Barina mater.
Umro je u Subotici 1944. godine.

Ive Prćić

Rođen je u Subotici 1894. godine, u imućnoj porodici, al je od obrazovanja moro odustat zbog bolesti.. Kasnije je cilog života bijo slabog zdravlja. No, znanje je nastavijo sticat i samouk.
Objavljeno mu je dvadesetak, veći i manji dila, dok je 17 ostalo neobjavljeno.
Prćić je dvadeset godina bijo urednik Danice, sve do 1941. godine.
Književnošću se bavijo iz dva aspekta, bijo je sakupljač narodnog stvaralaštva još od mali nogu, a s druge strane bijo je i autor mnogi književni dila.
Bijo je još deran, od 16 godina kad je pomago Blašku Rajiću, na skupljanju bunjevački narodni pisama. Koje su izdate u knjigi pod nazivom Narodno blago 1910. godine.
Posli nikoliko decenija skupljnja narodni pisama izdo je knjigu pod nazivom Bunjevačke narodne pjesme, 1939. godine. Ode je dao prvu podilu bunjevački narodni pisama. Prćić je objavijo i drugi dio ove knjige, pod naslovom Hrvatske narodne pjesme: haremske pričalice i bunjevačke groktalice. Knjigu je uredijo Nikola Andrić, a izdata je u Zagrebu 1942. godine.
Napiso je etnografski rad, vrlo iscrpan, o običajima Bunjevaca pod nazivim Godina dana bunjevački narodni običaja, al rad nije objavljen. Piso je drame i igre, ko što je Prelo, bunjevački narodni običaji u tri slike, zatim Orao u Bačkoj, Jedinica i gospodar.
U knjigi U dokolici, priče za zabavu i pouku, sabro je svoju kraću prozu.
Sarađivo je sa zagrebačkim almanahom Selo i grad, di je objavijo nikoliko svoji pripovidaka, ko i Danici i Subotičkim novinama. Ostala je jedna zbirka pripovidaka neobjavljena.
Njegove pripovitke interesantne su i po tom što su napisane u narodnom duhu, koji je Prćić odlično poznavo.
Odlomak iz pripovitke Čudnovata žica

Bogat je, ko je zadovoljan.

“Poslao Bog jednom svojega anđela na zemlju među Bunjevce da vidi šta je tomu narodu najbitnije.
I zađe Božji poslanik u spahinske dvore i paorske kućice, u divne vile i tršne kolibice, te raspitivaše njihove stanovnike: šts im je najmilije?
Jedni mu rekoše da su in najmilija njihova dica…”

Godine 1937. objavijo je knjigu Bunjevački narodni običaji. Posthumno je objavljena i treća knjiga narodni pisama, pod naslovom Bunjevačke narodne pisme, 1971. godine u Subotici.
Umro je 1959. godine.

Dr Marija Evetović

Rođen je 1894. godine u Bačkom Aljmašu. Krenijo je u gimnaziju u Subotici, al je nije završijo. Već sa petnajst godina bijo iz nje isključen, zbog svoji izraziti zalaganja za svoj narod. Škulovanje je nastavijo u Travniku, di je maturiro. Posli tog odlazi u Zagreb na dalje škulovanje na Filozofskom fakultetu. Studije je završijo 1921. godine, a već 1923. je i doktoriro.
Najpoznatiji je po naučnim dilima, mada su ona mahom ostala neobjavljena, ko što je Kulturna povijest Bunjevaca i Šokaca.
Objavljene su dvi monografije: Život i rad biskupa Ivana Antunovića, zatim Život i rad Paje Kujundžića – štampano je nepotpuno, jel je izlazilo u nastavcima u Subotičkim novinama tokom 1940. godine, i to svega nikoliko brojeva.
Piso je i poeziju, a prva mu je objavljena balada Badnjak siročeta, 1914. godine u Našim novinama. Kako bi se posli tog učestalije javljo sa svojom poezijom. Ostale su neobjavljene dvi zbirke njegovi pisama: Moji poleti i Jesenske elegije.
Uređivo je mnoge kalendare i časopise. Započo je saradnju i sa Književnim severom, al je ona vrlo brzo, zbog nesuglasica pristala. Njegov jak osićaj za rodoljulje očigledan je u mnogim pismama koje je napiso, lakim i pitkim stilom.
Umro je 1972. godine.

Mara Đorđević – Malagurski

Rođena je u Subotici 1894. godine. Poriklom je iz bogate i ugledne familije, tako da je imala dobre uslove za škulovanje. Njezino obrazovanje započelo je u Đakovu u Štrosmajerovom zavodu. Sridnju škulu je zavriša u Subotici, di se ističe u zalaganju za kulturni napridak bunjevaca.
Ona je prva žena pisac kod Bunjevaca. Iz ženskog ugla ona opisuje život na salašu, odnose u porodici, o kojima se malo, il ni toliko divanilo. Te je iz ovi razloga njezino stvaralaštvo, porid umetničke vridnoće, najzanimljivije.
Književnošću se počela bavit 1912. godine, što će reć, još za vrime učenički dana.
Svoju prvu novelu Grgo Dorancija objavila je u Književnom severu 1925. godine.
Napisala je i kraću pridstavu Bunjevački običaji u slikama, Materice, Badnje veče, Prelje, Rakijare, Polivači, Kraljice, Svatovi, izdato u Subotici, 1927. godine. Pridstava je izvedena na dan svečanog otvaranja Bunjevačke prosvetne matice u Subotici 1. januara 1927. godine.
Priselila seu Beograd 1929. godine, di je počela sarađivat u listu Misao. Ode je objavila pripovitku Snaš- Vita Đanina. Sa ovom realističkom prozom pobedila je na konkursu Cvijete Zuzorić. Njezina prva knjiga Vita Đanina i druge pripovetke iz bunjevačkog života, objavljena je 1933. godine. Iste je godine dobila i nagradu za najbolje dilo od Srpske akademije nauka i umetnosti .
Njezina proza naišla je na jednoglasno odobravanje i u Subotici, kako od publike tako i od književne kritike. Tematika koju je obrađivala, seoski ambijent, s jednkim interesovanjom čitala se i u gradu i u selu. Poetizovane su jednostavne životne stvari, uspilim umetničkim prikazivanjom, oživljeno je sve ono, kroz šta prolaze njezini likovi. Bol i patnja dili se s njima, a pokadkad se od muke čitaoc i nasmije.
Sve što je napisala do 1941. godine, a bilo je u rukopisima, propalo je zavrime rata. Tako je nesto istorijsko – psihološki roman Ničiji, istorijska pripovitka Pajica Kantorov. Netragom je nestala i bogata etnografska građa o Bunjevcima. Istu tematiku obradila je u knjigi Stara bunjevačka nošnja i vez 1940. godine. Bunjevka Bunjevcima, naslov je knjige koju je Đorđevićka objavila 1941. godine.
Posli oslobođenja sarađuje u listu Savremenik.
Umrla je 1971. godine.

Vita Đanina

(Pripovetka iz bunjevačkog života)

“Znala sam odavna da se Miško držo s nekim ženama, ali je ranije bilo Bože pomozi. I znalo se, i nije; i virovalo se i nije… Imale žene vinčanog muža u kući, pa se krile. Ali kad se uvatijo sa onom birtašicom, s onom Petrušnicom, e to je bila prava propast! Tu ni stida ni sramote nije bilo. Kući je redovno jutrom dolazijo, a posli sam mu ja i konja hranila i timarila i uprezala. Meni nije bilo teško konja upregniti, a on je uživao da skoči u kola prije nego što ja zapnem štrange, pa me šiba kandžijom dok ih ne zapnem i ne prestaje dok mu i kapiju ne otvorim… A lip sam joj grobić napravila. Svud po njemu cviće zasadila, a okolo lipo ogradila. I klupicu sam joj malu pored križa napravila. Tu sam najslađe vrime vrime provodila. Kad mi se zdravo stešča u srcu, ja odem kod moje golubice, kleknem, bogu se pomolim, i svetom vodicom grobić poškropim. Onda joj krstić zagrlim, pa joj sve moje nevolje izjadam…”

Marica Vujković

Rođena je u Subotici 1900. godine. Ode se škulovala i završila Trgovačku akademiju. Jedno vrime radi u Gradskoj biblijoteki ko službenica, a onda poslom prilazi u Beograd. Di je radila ko privatna službenica.
Marica Vujković, druga je žena pisac, kod Bunjevaca. Iz tog razloga joj nije bilo lako, jel je u to vrime Mara Đorđević – Mlagurski već bila afirmisana sa svojom prozom.
Prvu knjigu, zbirku novela Tereza se nije obratila, objavila je 1931. godine.
Vujkovićeva nije obrađivala teme iz sela, ostala je na terenu koji joj je bijo dobro poznat – grad.
Analizirala je probleme u društvu, psihologiju žene i probleme u bračnim odnosima. Mogo bi se kazati, da su to tipične, bar za današnje vrime, teme ženskog “pera”. Što onda upućiva, da je bunjevačka književnost u ovom aspektu ženskog pisma vrlo napridna. Zato što se tek u novije vrime ovi romani javljaju u većem broju.
Drugi roman Valjda je moralo bit… izašo je 1935. godine. U njemu je Vujkovićeva očla korak dalje, porid oslikavanja bunjevačke patrijahalne gradske porodice, ona obuhvaća i međunacijonalne odnose u okviru jedne porodice, vrimenski omeđeno do 1918. godine.
Ostalo je još nikoliko neobjavljeni rukopisa, koji se čuvaju u Gradskoj biblijoteki, a nikoliko novela objavljeno je u Hrvatskoj riječi.
Umrla je 1964. godine.

Ivan Prćić

Rođen je u Subotici 1901. godine. Ditinjstvo i svoj radni vik provo je u Tavankutu. Ode se i škulovo, da bi kasnije krenijo u gimnaziju u Subotici.
Kad je njegovo stvaralaštvo u pitanju, ono je raznoliko, al je sve radijo sa velikim entuzijazmom, iskreno i nadahnuto.
Svoj život je proveo radeći sa mladima iz Tavankuta, sa kojima je izvodijo mnoge svoje pridtave i jednočinke. Koje su dobile priznanje od Saveza kulturno – prosvetnog društva pokrajine, zatim od Saveza amaterskih društava Hrvatske. Di se nikoliko njegovi dičiji pridstava sa velikim uspihom izvodilo.
Od rane mladosti piso je ljubavnu poeziju, a zbirka ljubavni pisama Zrnca biserja objavljena je 1973. godine.
Umro je 1981. godine.

Balint Vujkov

Rođen je u Subotici 1912. godine. Ode je provo cili svoj životni vik, posvićen književnom stvaranju razni aspekata. Završijo je gimnaziju i Pravni fakultet. Još ko student počo se bavit novinarstvom, uređivo je časopise, narodne kalendare. Sve do rata bavijo se advokaturom, a posli se posvetijo drugim stvarima. Tokom rata bijo je na prisilnom radu, di su ga odveli mađarski okupatori.
Posli rata bavijo se politikom, bijo je jedno vrime i savezni poslanik, zatim Okružni sudija.
Svoju ljubav – žurnalistiku nije napušto, bavijo se njome i dalje. Posvetijo se i skupljanju narodni pripovidaka i narodnog blaga uopšte.
Književnošću se rano počo bavit, još sa svoji devetnajst godina. Svoje prve skupljene narodne pripovitke objavijo je u Književnom severu 1932. godine, i u Bunjevačkom kolu 1933. godine. Jedno vrime je bijo i urednik ovog časopisa, i u njemu objavljuje, porid proze i poeziju. Kao pisnik Vujkov je skoro nepoznat. U zajedničkoj knjigi poezije iz 1934. godine, pod naslovom Pupoljci (ode su pisme objavili i Franjo Bašić, Blaško H. Vojnić,) Vujkov se podpisuje sa B. Bećarić. Svaku svoju pismu, podpisivo je sa drugim pseudonimom. Prve pisme su mu bile ljubavne tematike, da bi kasnije vrlo oštro piso o mnogim društvenim temama. Živa zlatna bista, jedna je od izrazito poetski uspili i zrili prikaza stvarnosti.
Vrlo rano se posvetijo mukotrpnom poslu skupljanja pripovidaka. Porid vridnosti koji imaju skupljene pripovitke, još veću važnost ima činjenica da ji je zapisivo onako kako su mu ljudi divanili, pravim narodnim bunjevačkim jezikom. Tako je ovo ogromno skupljeno blago i lingvistička riznica našeg jezika. Ritko koji autor je imo toliko sluha za bunjevački jezik. Da ga zabiluži el piše, onako ko što to triba, bez ustezanja od kritika što piše “prostim salašarskim jezikom”.
Bogatašovo maslo

“Stari ljudi su pripovidali kako je to kadgod bilo. Svita naritko, zemlja se nije baš zdravo radila, pa parloga dokle ti oko dovaća i di motikom udariš tamo je zemlja tvoja, dokle izoreš, dotle ti je mrginj.
E, u to vrime pao u niku pustolinu jedan čovik, koji nije imao ni jedne kuće ni kućišta, ni kučeta ni mačeta. Baš u to vrime je zapatio niku zarđanu motiku, a dosadilo mu već da vaća zvirenje i traži korenje, pa će on tamo očistiti sebi komadić zemlje.”

Prva knjiga skupljeni pripovidaka izašla je 1951. godine, pod nazivim Bunjevačke narodne pripovitke, druga knjiga izašla je 1953. godine, izdata u Novom Sadu Hrvatske narodne pripovijetke (Bunjevačke), a Hrvatske narodne pripovijetke izdate u Zagrebu, 1957. godine.
Šaljive hrvatske narodne pripovitke (Bunjevačke) izašle su 1958. godine. Zatim 1960. godine, objavijo je dvi knjige: Hrvaške pravljice, koje je priveo Cvetko Zagorski; i Hrvatske narodne pripovijetke iz Vojvodine.
Do neba drvo, knjiga je pripovidaka koja je izašla 1963. godine, Jabuka s dukatima izašla je 1986. godine.
Tokom 1964. godine Balint Vujkov je objavijo tri knjige: Tica žeravica. Hrvatske narodne pripovijetke, pod njegovim imenom objavljena je pripovitka Čoban nadmudrijo carevu kćer, na mađarski je priveo Ištvan Bodrtitš. Zatim Pastir pametniji od kraljeve hčese. Hrvatska ljudska pravljica, izdata u Ljubljani.
Objavijo je i dvi svoje pripovitke u časopisu Književni sever, 1935. godine, a pripovitke su: Ento Varaunov ima mater i Ćopavi Vilmoš će se skućiti.Njegovu prozu karakteriše jak osićaj za realističnost, pogotovo savrimenog života u gradu. On piše o likovima koji su skrajnuti u životu u ćošu, sirotinji i nesrićnicima, koje je pisac izvanredno opivo i približio čitaocu.
Vujkov je i sam izmišljo i piso bajke, jedna je objavljena 1938. godine pod naslovom Cviće i kamen, a trilogija Bajka o mravljem caru, štampana je 1953. godine, al samo prvi dio. Iako forma bajke, ona nije u Vujkovljevom stvraralaštvu, bižanje od stvarnosti, ona baš suprotno opisiva svakidašnji život i borbu za njega.
Posli rata, Vujkov radi u redakciji Hrvatske riječi, ko novinar i književnik. Ode je objavijo veći broj svoji humoreski, ko što je: Baba Kadina čorba, Salaš pored druma. U ovom časopisu objavijo je i prvi dio romana Hajka u zatvorenom krugu. Tematika je iz oblasti radničkog pokreta, likovi su dati vrlo realistično. Opisan je sukob sina i oca, zbog drugačiji pogleda na svit.
Umro je u Subotici 1987. godine.

Aleksa Kokić

Rođen je u Subotici 1913. godine, na periferiji grada u skromnoj familiji. Škulu je započo u Subotici, a završijo u Travniku. Posli gimnazije prilazi u Zagreb, di je završijo bogosloviju, a 1937. godine posto je svećenik. Iako posvećen crkvi, velika želja mu je bila da odsluži vojni rok. No, to mu se nije ispunilo, jel ga vojna komisija 1940. godine odbila. To ga je vrlo pogodilo. Ubrzo nakon tog, zapravi iste godine, naglo umire od zavrtljaja criva.
Ostaje samo da se na osnovu prozni dila zaključi da je bunjevačka književnost izgubila velikog pisca pripovitki, legendi, memoarske proze i izrazito lirski naglašene poezije. Ostala je objavljena njegova memoarska novela Bez novog šešira, koja daje naslutiti velikog pisca, koji je prirano nesto s ovog svita.
U Kokićevom književnom opusu ipak se izdvaja poezija. Njegova prva objavljena pisma bila je Đače, a objavijo je u Travničkom smilju 1923. godine. Od tad piše konstantno poeziju, za života su mu objavljene dvi zbirke: Klasovi pjevaju, u Zagrebu 1936. godine i Zvona tihe radosti 1938. godine. Zaslugom njegovi škulski drugova, štampana je i njegova lirska zaostavština, u zbirki Srebrno klasje 1962. godine u Subotici.
Bijo je aktivni saranik u desetak listova i časopisa. U pisanje poezije, mož se kasti bijo je toliko zaljubljen, da su mnogi mislili kako on neće bit u stanju bavit se i svećenstvom valjano. Iako se Kokić na ove kritike nije osvrćo, ipak je bijo sputan u svojoj želji da daleko više objavljuje svoja dila, nego što je to mogo.
Tematika njegove poezije bila je razvijena u tri pravca, od deskriptivne, religijozne do socijalne lirike. Bez obzira na svoju religijoznu opridiljenost, nije robovo nikakim ideološkim ograničenjima.

Vratili se lipi dani

“S prolićom su nam se lipi vratili dani na ravni
obrasle ko da su njive pokrivene zelenom svilom,
blagi nam miriši vitar, koji je došo iz šume
i miluje vrbine grane, dudove stare i zabat
na našem salašu bilom.

Jutros sam motikom u ruki kopala po našoj bašči,
posadila lipog sam cvića zdravo više nek lane,
(da ti još draža bude bašča ta naša mala)
u najlipčem cvatu će biti na lito kad opet budeš
kraj sestre svoje i nane.

Kraj avlije procvale voćke se smiju mladom suncu,
od pivanja lasta pod strijom sve življe, veselije biva
i sve je sad tako lipo, da se ja pitam, brate,
ima li štogod lipčeg od našeg bilog salaša
srid mora zeleni njiva?

Ove će godine biti mlogo žita i svega,
voda je očla u do, nestala s njive bara.
Svudan se sada radi. Večerom skupimo svi se,
mali te spominje braco i drugi, a otac često
za tvoje zdravlje se stara.

Svakim je danom o’de glasnije, vedrije, lipče,
ravnicu ovu dragu nipošto ostavila ne bi
i kad jutrom ranim gledam na rosne njive,
(koje toliko voliš) u sebi pitam se, brate,
u Zagrebu šta mi sad radiš,
kako li sada je tebi?”

Ivan Tikvicki

Rođen je 1913. godine u Subotici, ode je završijo gimnaziju, a posli i Pravni fakultet. Za vrime rata bijo je na prisilnom radu. Nakon oslobođenja radi ko sudija u Okružnom sudu.
Imo je vrlo naglašenu umetničku crtu, jel se bavijo i crtanjem i pisanjom, još od škulski dana.
Na aktivnije pisanje naveo ga je prijatelj Balint Vujkov, pa je objavljivo svoje radove u Bunjevačkom kolu. No, posli njegovog izlaženja, Tikvicki pristaje sa pisanjom.
Njegova proza izrazito je socijalno obojena, koja podsića na realističke pripovitke Ivana Cankara.
Poput Cankara, koji piše o slugi Jerneju, Tikvicki piše pripovitku Ujak Dašo. Koji clilog života služi i pomaže drugima, a kad je on pod kraj svojeg života potražijo pomoć, nigdi je nije dobijo. Zato se odlučuje za časnu smrt.

Ivan Kujundžić

Rođen je 1912. godine, na Verušiću, malom mistu porid Subotice. U gradu je završijo osnovnu škulu i par godina gimnazije, onda odlazi u Zagreb, di je nastavijo svoje škulovanje. Zaređen je za svećenika 1934. godine, jedno vrime bijo je viroučitelj u muškoj gimnaziji u Subotici.
Na početku rata, Mađari su ga osudili na kućni zatvor. Zato je napuštijo Suboticu i očo u Zagreb. Posli oslobođenja, vraća se natrag i opet obavlja isti poso. Al ovaj put utiče politički na omladinu. To se direktno kosilo sa tadašnjim političkim stremljenjima. Opet je bijo u zatvoru, ovaj put osuđen na 13 godina, al se vratijo ranije. Tako već od 1954. godine priuzima župu sv. Roka. Bijo je na značajnim funkcijama u Crkevenoj opštini, posto je i prelat Pape Pavla VI, prid kraj života 1968. godine.
Ako se razmatra stvaralaštvo Kujundžićevo, onda je potribno kazat da je on bijo značajniji ko naučni radnik, neg ko pisac.
Bavijo se dugi niz godina biblijografskom obradom podataka, knjiga, časopisa, kalendara, listova… Rezultati ovog istraživačkog rada objavljeni su u njegovoj knjigi Bunjevačko – šokačka bibliojogtafija , Zagreb, 1969. godine.
Priveo je sa francuskog nikoliko knjiga, iz oblasti religije. Naminjene prije svega svećenicima.
Piso je i o istoriju svojeg naroda, iz ove oblasti objavijo je knjigu 1968. godine, pod naslovom Izvori za povijest bunjevačko – šokačkiih Hrvata.
Izdo je zbirku pripovidaka Deran s očima, koja ni po čemu nije inovativna. Naprosto, ona je vridna iz razloga što realno biluži problem sela.
Umro je u Subotici 1969. godine.

Deran s očima

“Moj baćo i Nana nisu mogli dočekati da navršim sedam godina, pa da pođem u škulu. Njima je to bilo strašno dugo. Kad sam bio u šetoj godini , donese mi Baćo jednog dana iz varoši plajbas i pisaljku jer što da dite dangubi sideći zimi u zapećku, već nek piše, nek uči.
Te dragosti, kad sam dobio u šake plajbas! Pa još i pisanku! Prije bih istrošio i plajbas i pisanku, nego što bih to mogao opisati…”

Marko Peić

Rođen je u Ljutovu, porid Subotice 1913. godine. Osnovnu škulu je završijo u Ljutovu, zatim građansku škulu u Subotici. Di je završijo i Državnu trgovačku akademiju. U svojoj, ekonomskoj struki, bijo je vrlo uspišan. Tokom tog perijoda, manje se bavi, književnošću, a više ekonomijom. Bijo je aktivni saradnik mnogi privredni i ekonomski časopisa. Subotički časopis Privrednik je i uređivo jedno vrime. U okviru Društva ekonomista izdo je nikoliko monografski izdanja, sa temama vezanim za ekonomiju i statistiku Subotice.
Interesovanje za književnost pokazo je još za vrime škulski dana. Aktivno je sarađivo sa mnogim listovima, i u okviru škule i van nje.
Brojne pripovitke, pisme, novele, ko i skupljene narodne pripovitke, Peić je objavljivo u raznim subotičkim glasilima. Jedna od ti skupljeni pripovidaka je i

Zašto se kurjak boji vatre?

“Tako bila jedna žena i imala tri ćeti. Kako je bila zdravo sirota, a čovik joj je odavno umro, morala se sama starati kako će odranit svoju dicu. Zato je ona svakog božjeg dana išla raditi, a kad se vraćala kući, uvik svrne u šumu , nabere jagoda i donese svojim ćerkama da jidu. Jednog dana, kad je ona brala jagode, dođe kurjak i reče joj: “Bako sad ću te pojisti!”
Pričao Pajo Miković

Njegova prva samostalna knjiga je Hiljadu bećaraca, a izašla je 1943. godine.
Prva pripovitka objavljena mu je u Bunjevačkom kolu 1933. godine, pod naslovom Bolesna nana, malo posli nje je izašla i Smrt jednog nesrećnika.
Bunjevačko kolo, Omladinski časopis za književnost i kulturu, izlazi od 1933. do 1936. godine. Pokrenili su ga Marko Peić, Balint Vujkov i Blaško Vojnić Hajduk. Njegovi glavni urednici su se minjalji. Prvi je bijo Balint Vujkov, Blaško Vojnić Hajduk i Marko Peić. U ovom listu mnogi su bunjevački autori dobili priliku da objave i afirmišu svoja dila.
Oprobo se Peić i u pisanju poezije, najviše u mladim danima, koja je uglavnom tematski inspirisana ravnicom i ljubavlju ka svom narodu.

Bunjevačkom rodu

“Bunjevački rode, što se s tobom zbi,
Što si tako tužan i sumoran ti?
Zašto mrčiš čelo i plačeš sad,
Reci meni, kakav tebe mori jad?

Podogni glavu i slobodno izreci,
Kakav melem, rode, tvoje srce liči?
Tražiš li ljubav ili bratsku slogu,
Zar Bunjevci sebi pomoć ne mogu?!

Znadem zašto šutiš, dragi rode moj.
Znadem šta je uzrok i zloj sudbini toj.
Gaziš, rode, staze pradidova tvojih,
Misliš, srića novim putom sjaji.

Odričeš se sebe i imena svoga,
Odričeš se nane, krila toploga.
Prizro si braću, oca tvoga,
Pokopao selu, te nemaš nikoga!

Ima l većeg jada, gorih muka,
Neg kad s tobom vlada slaba ruka?!
Prospe l oko ikad suza više,
Neg kad brat brata iz srca izbriše?!

Poslušaj, rode, što mi je sad želja:
Čuvaj i slavi običaje, prela:
Odbaci tuđe i mrske ti dari,
Te razmotri riči otaca stari.

Ne uzimaj tuđe, niti svoje daj,
Bunjevačko ime, nikad ne izdaj!
Od rođenja, pa do groba tvoga,
Ne odreci imena se svoga!”

Svoje pripovitke, Peić je objavljivo i u Bunjevačkom kalendaru ( časopis izlazi od 1934. – 1941. godine), poput one Kad se čovik propije.
Nakon što je demobilisan, posli 1945. godine, bavi se novinarstvom, najviše sarađuje sa Hrvatskom riječi, a posli prilazi u ekonomsku struku. Bijo je na mnogim rukovodećim mistima u privredi.
Tokom tog perijoda, petnajstak godina rukovodi Pozorišnim savitom u Pozorištu u Subotici. Napiso je veliki broj kritika, prikaza pozorišni pridstava, opera i opereta.
I porid svi ovi obaveza, bavi se i dalje književnošću. Piso je satirčne osvrte na društvo oko sebe, koji su svake nedilje izlazili u lokalnom glasilima, a tekstove podpisiva sa pseudonimom Kerčanin. U ovim kratkim proznim tekstovima, Peić na lak i pitak način, obrađuje mahom teške i ozbiljne društvene probleme. Mnogi od ti odabrani tema, pokazalo je vrime, bili su vizionarsko pridosićanje manjkavosti ustrojstva tadašnjeg “socijalističko – pravednog” društva. Sve te pripovitke Peiće je skupijo i objavijo u knjigi Luka Kerčanin, 1996. godine. Osobita vridnost knjige je i njezin jezik, podsićanje na lipotu i bogatstvo ikavice. Koju su mnogi od autora zapostavljali, i što je još gore, zaboravili.

Luki se smrzlo pivalo

Hoj ljudi, moji znam da će kazat da je Luka zdravo friško zamuknijo s pivanjem. Al, čućete vi još mene, jel tako volim pismu da bi i danjom i noćom pivo. Samo, braćo moja, da vam pravo kažem, smrzlo mi se pivalo. Navalila ova zima, a vamo čutaka mi nestalo, i borme, uvatile mi se svićice na brkove, pa mi nimalo nije do pivanja.

Marko Peić bijo je inicijator ponovnog javnog održavanja Dužijance u Subotici 1968. godine, koja je postala turistička atrakcija grada. Manifestacija po kojoj je Subotica zaista jedinsvena.
U penziju je očo 1973. godine, kad se opet svim snagama bavi književnošću. Odpočinje veliki i dugogodišnji projekat, obrade bunjevačkog dijalekta. Skoro dvi decenije je Peić, uz pomoć Grge Bačlije, marljivo po terenu skupljo riči, koje su već lagano počele da se zaboravljaje. Tako je 1990. godine izašo Rečnik bačkih Bunjevaca, a 1994. godine i Imenoslov bačkih Bunjevaca.
Tokom rada ne ričniku, Peić i Bačlija su skupljali i narodne umotvorine. Nji su objavili u knjigi pod nazivom Narodne umotvorine bačkih Bunjevaca, 1997. godine. Iste godine Peić je objavijo i Poetsku slagalicu, sastavljenu od 7.000 različiti riči, koje čine jednu cilinu, a različite teme – koje čitaoc sam kreira “konzumiranjem” dila.
Već 1998. godine Peić objavljuje knjigu Javorova smrt, Ep u 21 pivanju prema motivima “Slave” – istorijskog epa Blaška Rajića. U isto vrime izlazi i knjiga Blaška Rajića Slava, Ep u dvadeset četiri pjevanja, za kojom je Peić trago podrug vika, konačno je našo jednu kopiju recenzije, koju je priredijo za izdavanje.
Obadvi knjige usko su vezane, baš ko što je bilo i poznanstvo Marka Peića i Blaška Rajića. O razlogu traganja za dilom i inspiraciju, koju je u njemu našo, Peić objašnjava ovim ričima:”Toliko sam bio opsidnut i oduševljen sadržajem i događajima, iako su smišteni u dobo koje je davno protutnjilo, da sam čvrsto odlučio, oslanjajuć’ se na motive Slave, da napišem ep Javorova smrt na bunjevačkom jeziku. Smatrao sam da će ikavica bit’ bliža i razumljivija narodu iz koga je porasto i sam autor Slave i koji je, virovatno, iz isti’ pobuda (1908. godine), prvi molitvenik “Veliku duhovnu manu” štampo na bunjevačkom jeziku.”

Javorova smrt

“Pomozi mi Vilinice
Roda Slavskog davna miljenice.
Pomozi mi da ispivam slavu,
Na Dunavu slovinskome lavu.
Di nam staše Javor dite naše,
Mačom bije sve do pogibije,
Glavu gubi svoju zemlju ljubi.
Iz daljine dvi iljade lita.
Pravda traži, a istima pita:
Ko su bili, šta li su činili.
Ne tuđine – naši oci mili,
Tirogate, Panonci, Iliri
Čija slava iz kamena viri.
Pisali su Heleni, Latini,
Sve o sebi, na svakoj strani.
Naša slova ostala su mrtva,
Zbog nesloge mi smo bili žrtva.”

I dalje Marko Peić, iako u poodmaklim godinama, vridno radi i stvara iz oblasti bunjevačke kulture. Ponovo se vratijo svojoj ljubavi iz mladi dana, pa je priredijo drugo i dopunjeno izdanje knjige Bećarci, 2001. godine. Bijo je urednik privoda na srpski jezik knjige Bernarda Unjija, Istorija Šokaca, Bunjevaca i bosanskih franjevaca. Peić, kaže, kako mu je namira bila da ova knjiga bude dostupna i širim krugovima, te je iz tog razloga privedena na srpski jezik.
Od skorijeg vrimena Peić se uspišno javlja i ko autor knjiga o muziki. Tako je u saradnji sa Lazom Malagurskim, koji je uradijo notnu obradu, izdo knjigu Pisme i igre u narodnim običajima bački Bunjevaca., 2001. godine. Godinu dana kasnije u saradnji sa Belom Tikvickim, objavijo je knjigu Horske kompozicije za muški hor, Od narodnih do operskih arija sa muzikom.
Priprema za štampanje knjigu poezije, radnog naslova Mladom naraštaju. Priveo je kraju i rad na drugom i dopunjenom izdanju Bunjevačkog ričnika. Ovaj put dodato je 3.000 riči. Mada, tvrdi Peić, moglo se dodat još par hiljada.
Uporno traga i za dilima Katančića, koja bi i danas bila vrlo značajna za Bunjevce i njev identitet.

Pavao Bačić

Rođen je u Subotici 1921. godine. Ubraja se u red ritki Subotičana, koji su završili visoko muzičko obrazovanje. Posli studija u Zagrebu, vratijo se u Suboticu i radijo ko nastavnik muzičkog. Mada su njegove sfere interesovanja bile i zvan osnovnog zanimanja. Bavijo se vrlo uspišno i književnošću.
Objavljivo je veliki broj novela u nikoliko časopisa. Ostaće poznat i po tom što je piso pridstave za dicu, koje su bile dobro prihvaćene i izvodile su se u ciloj tadašnjoj Jugoslaviji.
Možda je najpoznatiji po komediji Salašari, silom varošani, koja se isto često izvodila. Za sve pridstave sam je piso muziku.
Još jedno polje na kojem je Bačić bijo uspišan, je pisanje epigrama. Objavljivo ji je u Subotičkim novinama, počevši od 1963. godine. Tokom nikoliko godina, objavijo je oko dvisto epigrama, koje je javnost volila, al nisu naišli na odobravanje književne kritike. Sigurno i zato, što nije štedijo ni pominuti “kulturnu elitu” Subotice.
Izdo je tri zbirke epigrama: Mozaik, 1967. godine, Stihovna satira, 1968. godine i Oštro pero gume, 1969. godine, sve tri su štampane u Subotici.
Umro je 1984. godine.

Grgo Bačlija

Rođen je 1939. godine u Subotici. Iako po struki advokat, aktivno se bavijo kulturnim radom i književnošću. Priredijo je zbirku pisama pokojnog Jakova Kopilovića, Skretnice, 1971. godine. Bijo je jedan od osnivača HKUD-a Bunjevačko kolo, 1970. godine u Subotici, a jedno vrime bijo je i sekretar ovog društva. Takođe je bijo sekretar Organizacijonog odbora Dužijanca od 1968. – 1972. godine.
Povrimeno se javlja sa polemičkim tekstovima po lokalnim glasilima, ko što su: Subotičke novine, Bačko klasje, Dani, Žig, Rukovet, Glas ravnice, ko i u kalendarima Subotička Danica i Bunjevački kalendar.
Zajedno sa markom Peićem objavijo je: Rečnik bačkih Bunjevaca, 1994. godine, Imenoslov bačkih Bunjevaca, 1994. godine.

Literatura:

1. Rajić, Blaško, Slava, Subotica, 1998.
2. Kikić, Geza, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971.
3. Kikić, Geza, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971.
4. Peić, Marko, Javorova smrt, Subotica, 1998.
5. Peić, Marko, Luka Kerčanin, Subotica, 1996.
6. Enciklopedija Jugoslavije, Bunjevci, Zagreb, 1955.
7. Kujundžić, Ivan, Bunjevačko – šokačka bibliografija, “Rad JAZU”, Zagreb1969.

***

__________________________________________________________

Kikić, Geza, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 138.

Kikić, Geza, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 139.

Kikić, Geza, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 272.

Kikić, Geza, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 288.

Kikić, Geza, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 39.

Kikić, Geza, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 195.

Kikić, Geza, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 348.

Kikić, Geza, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 78.

Kikić, Geza, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 189.

Peić, Marko, Luka Kerčanin, Subotica, 1996, str. 13.

Peić, Marko, Javorova smrt, Subotica, 1998, str. 5.

Peić, Marko, Javorova smrt, Subotica, 1998, str. 9.

Autor: mr Suzana Kujundžić – Ostojić