II perijod

 

   Priporodna književnot, u ovom radu, biće pridstavljena od Ivana Antunovića do Blaška Rajića. Iako bi Rajić mogo bit svrstan i u treću dekadu pisaca, jel svoja dila počinje objavljivat s početka XX vika. Ova dva imena zaokruživaje jedan veliki perijod, tokom kojeg su Bunjevci uradili puno za svoj identitet, kulturu i nacijonalnu jednakost.
Isključivo svojim zalaganjom, uspili su osnovat svoje prve novine 1870.godine, utemeljuju prvu društveno – kulturnu organizaciju Pučku kasinu 1878. godine, s početka XX vika, tačnije 1906. godine započela je s radom i Bunjevačka stranka. Konkretnije korake po pitanju škulstva započo je Pajo Kujundžić u akciji osnivanja Udruženja za bunjevačku škulu. Nažalost ni za nju Mađari nisu imali sluha, pa je pridlog odbijen.
Priporodna književnost naslanja se na stvaranje bunjevačkih pisaca iz XVII i XVIII vika. Kreću već utabanim stazama, tematike, ortografije – čije su norme ipak postavljene. Jedan od najveći problema pisaca priporodne književnosti, svakako je bijo i jezik. Generalno, svi pišu ikavicom – bunjevačkim jezikom. Mada, ima i oni koji naginju više ka hrvatskom, pa i srpskom. Već stvaraoci priporodne književnosti ne škuluju se na svojem maternjem jeziku. U škulama oni uče mađarski jezik, čak se i u preparandiji u Kaloči ne uči bunjevački. Samo ova činjenica dovoljna je da ukaže kako su sva, gori pomenuta, zalaganja ostala bez pravi rezultata – kulturno i nacijonalno svesnijeg šireg narodnog korpusa.
Iako je XVIII i XIX vik, u kojim su stvarali bunjevački pisci iz ovog perijoda, bijo miran, dakle bez ratovanja, a ekonomski više nego prosperitativan; to se ipak nije odrazilo i na kulturni napridak kod Bunjevaca. Intelektualac – Bunjevac je bio ritka crna vrana, u masi naroda koji je uglavnom bijo nepismen, nesvestan svojeg kulturnog i istorijskog identiteta. Dok je bunjevački jezik smatran za potpuno nerazvijen jezički sistem, sa ne više od 300 – 400 riči. Narodnim – bunjevačkim jezikom divanili su samo seljaci. Ritki pojedinci koji su uspivali da se iškuluju, oma su se pomađarivali. Što su naši stari nazivali ” pogospodijo se”. Bunjevački je bio sistematski izbacivan iz škula, a u višim društvenim krugovima divanijo se mađarski jezik, koji je ujedno bijo i službeni.
Drastičan primer mađarizacije Bunjevaca trevijo se u Santova, di je posli smrti bunjevačkog, doveden mađarski svećenik. A virnici, nji oko 1.200 demonstrativno prilaze u pravoslavnu viru, kao bi slušali bogosluženje na srpskom jeziku.
Bosanski fratri i klerici, često nazivani i “dobri Iliri”, suprotstavljali su se zloupotribljavanju crkve, i dilovali su na razvoj nacijonalne svisti kod Bunjevaca. Dok je bilo i taki crkveni velikodostojnika – Bunjevaca, koji su se do te mire pomađarili da su sistematski zatirali sve što je bili bunjevačko. U Nevenu iz 1896. godine zabilužen je i primer di je kaločki biskup Gavro Pataković, da bi obnovijo mađarski jezik u ovom gradu, naredijo da se svako ko su usudi ilirski – racki divaniti, kazni sa 12 forinti globe. A moglo se i birat, ko nema novaca mogo je izabrat 12 batina. Kaločke civilne vlasti u ovim kaštigana očle su i korak dalje, pa je tako za isti pristup – divan na ilirskom iliti bunjevačkom – bilo udiljeno 25 batina.
S druge strane Bunjevci se nisu naslanjali na svoju braću po mukama – Srbe, jel su pripadali pravoslavnoj viri. A poznato je da su jedni od najveći katolika upravo Bunjevci. I na trećoj strani bili su Hrvati, ali je i porid crkveni veza, ona ipak bila daleka, prije svega geografski. Što u ono vrime nije pridstavljalo mali problem.
Pod kraj XVIII vika Bunjevci su doneli još jednu pogrišnu odluku, koja se kasnije pokazala i ko fatalna. Naime, u to vrime, kad je gradska uprava Subotice bila pod bunjevačkom vlašću, doneta je odluka da se pripadnici pravoslavne vire isključe iz pominutog veća, a zabranjeno njim je i doseljavanje u Suboticu. Jasno, da su se ovako obespravljeni Srbi masovno iseljavali, a na njevo misto došli su Mađari. Čiji je nacinalni, kulturni i ekonomski uspon u gradu brz i beskrupulozan. Već 1839. godine mađarski je postao službeni jezik. Posli Austrougarske nagodbe 1867. godine, bunjevački se sistematski izbacivan iz škula, prvo u gradu tokom 1868. a onda i na selu, i taj proces je trajo do 1897. godine. Od te godine u svim bunjevačkim osnovnim škulama pridavalo se isključivo na mađarskom jeziku.
U tim i takim uslovima Ivan Antunović, tokom sedne decenije XIX vika, započinje svoju bitku za bunjevački nacijonalni i kulturni priporod. Antunović je često istico i piso svojim prijateljima, kako je eto, pisac i novinar posto iz nužde. Kako bi svojim pisanjom probudijo svoj duhovno zaspali narod.

Ivan Antunović

Rođen je 19. VI 1815. godine u selu Kumbaji. Iako su u tom selu Antunovići bili najbogatiji, na privaru su ostali bez ičeg. Zato je njegova majka, udovica Manda, s petero nejake dice pobigla u Bački Aljmaš. Ode je brigu o dici priuzo Albert Antunović. Mali Ivan bijo je darovito dite, pa je brzo skrenijo pažnju na sebe. Zato su ga poslali na škulovanje prvo u Suboticu, pa posli u Pečuj, zatim Segedin i na kraju u Kaloču. Na svim tim mistima di je učiji uživo je glas najboljeg đaka.
U Kaloči je završijo bogosloviju, di se i zaredijo 1838. godine. Jedno vrime je bijo kapelan u Čantaviru, onda župnik u Aljmašu. Kaločki kanonik je posto 1859, a 1876. godine imenovan je za naslovnog biskupa bosanskog. Bijo je izuzetno obrazovan i znao je nikoliko strani jezika. Bijo je pritplaćen na nikoliko novina, redovito je čito Obzor i Vienac. Tokom 1881. godine proputovo je Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru.
Dobročinstvo koje je primijo od Alberta Antunovića, Ivan kroz život nije zaboravijo. Uz velika odricanja i brigu uspijo je iz sopstveni sridstava iškulovat oko 200 bunjevačke sirote dice. Poznato je da su dva Antunovićeva romana, Posliednji Gizdarev i Bariša Kitković, ostala neobjavljena, žrtvovana upravo zarad ove dice i nastavka njevog škulovanja. Velika je šteta što ovi romani do danas nisu ugledali svitlost dana, jel je Antunović bijo odličan poznavaoc specifični prilika u Bačkoj županiji, a ove knjige bi sigurno osvitlile taj perijod još bolje.
Ovom plemenitom čoviku njegov narod nije osto dužan. Pamti ga i spominje i danas, s najvećim poštivanjom. U prilog tom je možda najbolje kazat da ga nazivaju i bunjevačkim Dositejem Obradovićem. Koji je inače bijo i njegov uzor i najomiljeniji pisac.
Porid svi aktivnosti koje je imo, Antunović nije zapušto ni svoj poziv. Još od mladi dana piso je crkvenu literaturu. Uporedo je piso i književnu literaturu, najviše iz oblasti umetničke proze. Dila ove vrste, novele, putopisi, i romani prva su u književnosti bački Bunjevaca. Dosta tog još uvik nije objavljeno.
Podrobno je opiso sve bunjevačke običaje kroz prizmu virski svetkovina. Opisani su: Božić, Uskrs, Duhovi – Dove i drugi naši običaji, u knjigi Slavjan na svetih dnevih ili blagdanih crkvenih u Kaloči 1875. godine.
Zadivljiva njegova knjiga Bog s čoviekom, u Kaloči 1879. godine. U četri poglavlja ove knjige pisac opisiva svoje vidjenje teologije i društva u kojem živi. Opisani su i temelji katoličke vire, Sveto pismo (Novog i Strog zavita). U Kaloči se u to vrime, posebno kod Šokaca, počela šitir sekta nazarena. Kako bi ji od ovi zala izbavijo Antunović je napiso Naputak za one koji osićaju napast postati nazarenom, 1832. godine u Kaloči. Napiso je i molitvenik Čovik s Bogom, u Kaloči 1884. Za koji je Blaž Modrošić napiso da je to knjiga take vridnosti kaku još nismo imali. Hvaleći njezin pravopis i sadržaj.
Poput svog omiljenog i cinjenog Dositeja Obradivća, i Antunović je putovao. Velika mu je želja bila vidit Italiju i Rim. Uspijo je u toj svojoj nakani. A utiske i doživljaje sotog puta opiso je u knjigi Poučne iskrice koristnoj pučkoj zabavi putem po Italiji, štampane u Temišvaru 1872. godine.
Uglavnom je u svojim dilima opisivo život Bunjevaca, take su i njegove dvi novele Svilenka i Nesretna Marija, obadvi je objavijo u Vili.
Roman Odmetnik, napiso je Antunović po istinitoj ličnosti, fra Ignjaciju Martinoviću, teologu, revolucionaru, odmetniku, kojeg su te ideje dovele do stratišta. Te je stoga to u našoj književnosti i prvi roman ličnosti. Antunović ga je štampo u Zagrebu 1875. godine.
Roman je naglašeno religijozan, al je izuzetno umetnički uspijo, čak se mož smatrat najboljim romanom kod nas. Pisan je na hrvatskom jeziku, al se mistimično mož nać i ikavica.

Odlomak iz romana Odmetnik

“Martinović je tušta od onoga dostigo, za čim je njegova duša žednila. On nije bio više vezan trima savjetima evanđelskima. Njihov je teret veoma uznemiravao dušu njegovu. On nije milovao da bude siromah, jerbo je mislio, da nije dosta umom svijetliti, već da je potrebno i bogatstvom sjati, ako hoćeš da ti se ljudi klanjaju.
Opatom je postao; stan mu nije više jedna uska ćela ograničavala, već se na više sjajnih sobah razdjeljivao. Imao je dohotka, da sve nevolje odbije od sebe i službenikom sebe ogradi. Imao je dostojanstvo koje mu je ulaz ne samo kod carskoga dvora osiguralo. Ipak Martinović nije mira uživao u svojem srcu, jerbo je ljubav iz njeg iskorenio.
On se odrodio od svojega naroda i tako otkinuo od svojega krvnoga roda. Nije imao dakle koga da ljubi, al ni on nije našao tko njega da obljubi, a čovjek bez ljubavi jest sunce bez vrućine, koje svijetli ob zimu i tušta stvariah rasvijetli, al nijedan ne naplodi, ne razveseli, ne oživotvori.” 1
Upravo taj Antunovićev jezički fenomen, da ga tako nazovemo, tribo je pokazati i naglasit njegovu jugoslovenku orijentaciju. On je smatro da je garancija za nacijonalni opstanak i rarvitak Bunjevaca samo u južnoslovenskom nacijonalnom jedinstvu. No, njevo jedinstvo je smatro mogućim, samo ako se svi Južni Sloveni ujedine u jedni viru – katoličku. Što bi uklonilo pravoslavno – katoličku netrpeljivost. Srbe i Hrvate smatrao je “braćom po krvi”, koji imaje ista imena i prizimena, jednake običaje i nošnje. Stoga, onaj ko oće ova dva naroda rastavit, nije prijatelj ni jednima ni drugima. O tom problemu Antunović kaže:”Neka si otru oči te vođe, i razgledaju okolo sebe po ruševinah, paljevinah, pa neka spoznadu, da li se nismo zadosta već mrzili?” 2 Poput Ive Andrića, Antunović je pridositijo šta se sve mož desit, ako narodne i virske vođe, ne budnu imale dovoljno pameti. Nažalost, ove riči i danas opominjuće zvuče.
Antunović svoj jezički pristup minja u odnosu na to koje vrte tekst piše i kome je on naminjen. Tako ikavicom, i to onom doslidnom, piše tekstove u novinama. Pogotovo one čija je tematika naminjena široj populaciji. Dok knjige piše ijekavicom, za koju Josip Buljovčić, kaže da je piso izuzetno dobro i pravilno. Antunović zagovara i jezičko jedinstvo Južni Slovena, čiji bi zvanični jezik bijo hrvatski, a pismo ćirilica.
Javno je Antunović prvi put istupijo 1869. godine u Kaloči kad je objavljen tekst Poziv Bunjevacah, Šokacah i Bošnjakah na utemeljenje jednog pučkog lista. Istim povodom početkom 1870. godine javlja se sa tekstom Otvorena knjiga u listu Zatočnik, isti tekst objavljen je i u novosadskoj Zastavi. Svoje aktivnosti Antunović je očigledno dobro isplaniro, pošto je za saveznike svoje borbe protiv mađarizacije tražijo i sa hrvatske i sa srpske strane. Čime je opet pokazo i svoju izrazito jugoslovensku orijentisanost. Pomoć je dobijo i sa jedne i druge strane. Bijo je u bliskoj vezi s biskupom Štrosmajerom, sa kojim se Antunović aktivno dopisivo, i koji je i materijalno potpomago Novine. One su imale više prenumeranata u Hrvatskoj nego kod nas. Sa srpske strane ko i sa hrvatske, imo je dosta oni koji su se povrimeno javljali svojim tekstovima u Novinama. Taki su bili Milan. P. Jovanović iz Vukovara, Laza Knežević iz Futoga, Ilija Okruglić Sremac. Vrlo ritko javljo se i Ivan Kujundžić, a podršku listu dao je i Jovan Jovanović Zmaj, kao i Svetozar Miletić.
Prvi broj Bunjevačko – šokački novina 3 izašo je 19. marta 1870. godine u Kaloči, koje Antunovič uglanvom sam uređuje i piše. U okviru ovi novina s početka je bijo i književni dodatak pod nazivom Nadometak, koji će kasnije prerasti u još jedne novine Bunjevačku i šokačku vilu. 4 Divani se i danas po narodu, da je novine Antunović išo prodavat, a više davat, na kolima od salaša do salaša. Upravo oko ti Novina skupiće se veći broj saradnika, od koji će niki kasnije i sami pokrećat svoje novine, listove i časopise.
Tadašnja jezgra Bunjevaca intelektualaca, pisaca, slila se na jedno misto i s jednom idejom, o očuvanju bunjevštine. Njeva imena i danas su sinonim za tu ideju:Ambrozije – Boza Šarčević, Blaž Modrošić, Stipan Stjepan Krunoslav Grgić, Kalor Milodanović, Stjepan Vujević …
Novine su izlazile sve do 1872. godine, kad su zbog tekstova i ideja koje su propagirale, bile zabranjene. Antunvić je nastavijo sa izdavanjem Vile, čiji je vik izlaženja bijo duži, sve do 1876. godine. S tim da je njezino uređivanje 1875. godine priuzo Blaž Modrošić. Porid mnogi teškoća, od materijalne prirode, zatim tehničke – u smislu štampanja listova – te odgovarajući slova, nevolja sa vlastima, malog broja čitalaca, ove su novine pokrenile i povele bunjevački narod ka svojem nacijonalnom osvišćivanju i prosvićivanju.

Ambrozije Boza – Šarčević

Rođen je 1820. godine u Subotici. S obzirom da je znao nikoliko strani jezika, ne čudi da se u to vrime ubrajo u sam vrh obrazovani Bunjevaca. Bijo pritplaćen na nikoliko svetski časopisa. Živo je pratijo dešavanja i napridak ostali naroda, koji su okruživali Bunjevce. Bijo u kontaktu sa mnogim poznatim političarima iz Srbije, Rumunije, Mađarske…
Tokom priporodnog perijoda Šarčević se prvi javlja ko autor knjiga, a bavijo se i izdavaštvom.
Objavijo je velik broj tekstova, koji su uglavnom tematski vezani za probleme oko bunjevačkog jezika. Koji su postojali i ranije, ali su sa izlaženjem Novina postali daleko akutniji. Tribalo je stvorit odgovarajući pravopis, kako će se odriđena slova pisat – ko što su “č”, “đ”… U stvari, sva ona koja tadašnji slovoslagači nisu imali, jel su bili prilagođeni mađarskom el nemačkom jeziku.
Najveći problem bijo je, a i danas osto, kojim jezikom pisat. Dal se priklonit hrvatskoj struji, pa pisati hrvatski i samim tim odustat od ikavice? El pist narodnim govorom – ikavicom? No, i onda se postavljalo pitanje, u kojoj miri bit doslidan izvornoj varijanti, il istu modernizovat, i približit standardnom hrvatskom el srpskom jeziku? Pa i onda, kojoj od ova dva jezika dat pridnost, odnosno kojoj je naša ikavica bliža etimološki?
Šarčević je bijo poznat po svojoj tvrdo- bunjevačkoj jezičkoj struji. Njegov stav je bijo da triba pisat bunjevačkim jezikom, od čije izvorne varijante ne triba odstupat i od kojeg tokom vrimena triba napravit standardnu varijantu. U njegovim tekstovima, između ostalog, zadržali su se i oblici glagola sa završetkom na – “du” (možedu, oćedu, iđedu), što je bila odlika malog broja pisaca.
Šarčević se zalago i za vraćanje bunjevačkog jezika u prva dva razreda osnovne škule, za čije potribe je naptavijo i čitanku. Upravo taj edukativni minimalizam u zahtivima ka mađarskim vlastima, danas mu spočitavaju, smatrajući ga zbog tog oportunistom i apsolutnim legalistom.
Njegovo najvažnije dilo je Tolmač izvornih književnih i zemljopisnih jugoslovenskih riči, izdato u Subotici 1870. godine o trošku BŠN. Ričnik sadži 10.000 riči, za koje autor kaže da ji je narod već zaboravijo, el ji nije ni znao. Knjigu je naminijo, sem Bunjevaca, i Šokcima, Srbima, Hrvatima, Slavoncima i Dalmatincima.
Iste godine je izdo i manju knjižicu pod naslovom Zbirka mudrih i poučnih izrekah u Subotici. U njoj je Šarčević bijo više koncentrisan na one izreke koje nisu karakteristične u bunjevačkom jeziku. Želja autora je bila da s njima približi mudrost drugi naroda. Izmeđ ostalog, ode Šarčević objašnjava i pojam demokratije.
Izdo je još nikoliko knjiga na mađarskom jeziku, te Jugoslovenski politički i pravosudni riečnik, čiji je prihod od prodati knjiga Šarčević naminijo u korist rasprostiranju bunjevačko – šokačke prosvite. Umro je u Subotici 1899. godine.

Blaž Modrošić

Ne pripada korpusu bunjevački pisaca, al je zbog svoje aktovnosti oko Novina i Vile, te borbenosti za narodna prava, ipak obrađena i njegova bijografija.
Rođen je u Hrvatskoj u Lonji kraj Save 1839. a umro je 1900. godine. Završijo je gimnaziju i bogosloviju, posli čega je bijo kapelan u Baranji i Slavoniji. Modrošić se smatra najaktivnijim saradnikom BŠN, a kasnije u Vili, sve do pristanka njezinog izlaženja. Nema ni jednog broja a da se on u njima nije javijo bar sa jednim člankom. Piso je o raznim temama, prije svega o nacijonalnom pitanju, zatim iz oblasti kulture. Piso je poeziju i prozu, a ogledo se i u zapisivanju anegdota, eseja i putopisa, te “svaštica”. Putne bilješke su mu izlazile od 1875. do 1876. godine u Vili.
O zahtivima narodni prava on je piso borbeno i otvoreno bez straha. Ali su se urednici novina, za koje je piso, katkad bojali objaviti njegove riči. Kako njima ne bi priviše izazvali vlasti.
Njegova najlipša pripovitka je Mirna. O divojki koja je ostala bez roditelja, pa se sama probijala kroz svit, živeći svakodnevno svoju tragediju. Objavijo je i nikoliko istorijski pripovidaka : Suze kajnice, Vezirova humka, Poslednji Maronita. Ko mladić napiso je nikoliko zbirki lirske i epske poezije, te balada. Sve one po formi pisanja Modrošića svrstavaju u red romantičarski pisaca.
Modrošić je ostavijo iza sebe i molitvenik, objavljen 1871. godine u Temišvaru, pod naslovom Isusovka, iliti život, muka i smrt gorka Isusa – Krista, od kupitelja svijeta uz nabožne molitve i pjesme za utjehu bolujućim katoličkim dušam na put u nebeski Jeruzolim.

Kalor Milodanović

Imo je buran i interesantan život. Iako nije bijo pisac,već novinar, ode je pomenut jel je njegov rad na priporodnom pokretu bijo vrlo plodan i značajan. U početku je bijo stalni saradnik kod Antunovića u BŠN, di se javljo redovito sa mnoštvom tekstova. U kojima je objašnjavo svoje viđenje rešenja bunjevačkog nacijonalnog pitanja. Imo je izrazito pro jugoslovenski stav, tj. da samo uz podršku braće Hrvata i Srba, Bunjevci možedu ode opstati i prosperirat u kulturnom i prosvitnom smislu.
Zatim je osnovo i uređivo, prvi bunjevački list kojem je misto izlaska u Subotici pod naslovom Misečna kronika . Kad su tekstovi u listu poprimili vrlo oštru političku notu – zabranile su ji vlasti. Zato je njev vik izlaženja bijo kratak, od 15. i 1873. do 1. VIII 1873. godine. Ni posli ovog Milodanović nije odusto od svoje borbe i pokreće novi list. Ovaj put to je bijo Subatički glasnik, od 1. VIII 1873. godine. Ali ni vlasti nisu posustale, pa su mu i ove novine zabranile, iz isti razloga ko i prithodne. Pristale su izlaziti 1876. godine.
Razočaran, prije svega bunjevačkon neslogom, a onda i bespoštednom mađarskom vlašću, Milodanović odlazi da se bori u srpsko – turskom ratu 1876. do 1878. godine. Time sebi prisica bilo kaku mogućnost povratka natrag. U ratu je bijo dvared ranjen. Po završetku ratovanja očo je u Beograd, di se oženijo i prišo u pravoslavnu viru. Radijo je ko privodilac mađarski listova i tekstova, za Ministarstvo inostrani dela. Novinarstvu, njegovoj prvoj i velikoj ljubavi, vratijo se kad je posto saurednik Videla. Umro je 1883. godine, a saranjen je u Beogradu na Markovom groblju.

Šime Ivić

Rođen je 1830. a umro 1903. godine. Rodom iz Subotice, bijo je pravi narodni pisnik. Nije bijo škulovan, čak je jedva znao pist, al je u narodu bijo poznat po tom što je znao sročit vesele rimovane pismice. Pošto je bijo poslužitelj Kerske škule i Pučke kasine, stalno je bijo okružen svitom. Znao je pivat i groktalice, Udovica marta i Bareta vojvoda – su pisme koje je odgroktijo Ivi Prćiću, koji ih je uvrstijo u svoju knjigu iz 1939. godine.
Ivić je izdo jednu knjigu narodne poezije Narodne pisme 1885. godine u Subotici. Vesele pisme, zbirka je njegovi pisama, izdati 1891. godine, takođe u Subotici.

Stjepan Grgić Krunoslav

Rođen je u Vancagi 1836.godine. Ode je uspijo završit osnovnu šulu, a dalje je bijo samouk. U tom procesu samoobrazovanja pomago mu je učitelj i svećenik iz njegovog mista, zatim čitanje mnoštva knjiga. Bijo je u bliskim kontaktima sa franjevcima iz Baje.
Takođe je bijo aktivni saradnik BŠN, di se najčešće javljo sa tekstovima o potribi uvođenja škulovanja maternjem jeziku. Privodijo je i tekstove i poeziji sa mađarskog jezika.
Još ko mladić od dvadest godina objavijo je zbirku pisama Pisme za veselje,1880. godine. U njegovoj poeziji su prvi uspili pokušaj pisanja deskriptivne poezije. Svoje tekstove i radove objavljivo je i u Danici i Nevenu.
Umro je 1914. godine.

Stjepan Vujević

Rodom je bijo iz Bačkog Brijega, di je rođen 1837. godine. Osnovnu škulu i gimnaziju završijo je u Baji, a dalje nauke je nastavijo i Iloku i Vukovaru. Bijo je franjevac, al je i porid tog završijo učiteljski ispit (u Kaloči 1881), te je radijo dedestak godina ko učitelj u Baču. Iz ovi dvaju profesija kojima se bavijo, proizilazilo je njegovo interesovanje i zalaganje, u dva pravca: crkve i prosvite.
O obadvi teme je objavljivo tekstove u BŠN, a kasnije u Nevenu i Danici. Polemiso je i o problemu bunjevačkog jezika i njegovom pravopisu, zalažući se za priuzimanje hrvatskog jezika umisto ikavice.
Njegove pisme mogle bi se uvrstit u grupu budnica, naminjeni prije svega mladima, da ih potaknu na borbu za nacijonalna prava svojeg naroda. Take su pisme: Ustaj rode, zora je! zatim, Svi u naše kolo!
Umro je 1905. godine.

Josip Jukić Manić

Rođen je u Subotici. Kao pisnik sarađivo je sa Antunovićem u BŠN i Vili.
Zapamćen će ostati po vrlo aktivnom radu na kulturnom životu svojeg naroda.
Učestvovo je u iniciranju otvaranja Pučke kasine1878. godine, prve samostalne bunejvačke društveno – kulturne organizacije.
Pod uticajom narodni pisama i Jukić je piso ljubavne pisme, al je u njima uvik bilo i malo humora. Njegovo pisničko stvaralaštvo bilo je podređeno interesima narodnog preporoda. Piso je epigrame i zagonetke, koji su međ narodom bili vrlo popularni.

Mijo Mandić

Rođen je 1857. godine u Kaćmaru. Završijo je osnovnu škulu u Kaćmaru, na kojoj bi i osto, jel je bijo iz vrlo siromašne seoske familije, da ga nije Ivan Antunović “uzo pod svoje”. Mandić je bijo prva generacija oni đaka koje je Antunović i materijalno i vaspitno podpomago. Tako je u Kaćmaru završijo i preparandiju. Bijo je narodni učitelj, a piso je i prve bunjevačke udžbenike za osnovnu škulu.
Prvu knjigu iz ove oblasti objavijo je 1880. godine u Subotici pod nazivom Zemljopis, povisntica i ustavoslovlje. Za bunjevačku i šokačku dicu; a druga je objavljena iste godine na istom mistu pod naslovom Prirodopis, prirodoslovlje i slovnica za bunjevačku i šokačku dicu. Posli 38. strane metnut je i mali bunjevačko – mađarski ričnik.
Poznato je da je Mandić objavijo da je sastavijo bunjevačko – mađarski i mađarsko bunjevački ričnik, sa 10.000 riči. Sridimon 1883. godine u Nevenu objavijo je oglas di najavljiva knjigu i poziva čitaoce na pritplatu. Podrug godine posli, Mandić obavišća čitaoce, da je bilo malo prenumeranata za knjigu, pa je njezimo štampanje odloženo za kasnije, kad se nji budne više prijavilo. I to je bila poslidnja informacija o Ričniku. Više ga nije spominjo, nit je kadgod, koliko je poznato, objavljen.
Pokrećanje i uređivanje književnog lista Neven Zabavno – poučni mjesečnik za Bunjevce i Šokce 1884.godine, samo je jedno od izuzetni aktovnosti Mije Mandića. Pokrenut je dakle 1884. godine u Kaćmaru uz pomoć Ivana Antunovića, da bi od 1887. godine izlazio u Subotici. Neven je imo dugački vik izlaženja, sa prikidom za prvi svitski rat, pa je nastavijo izlazit sve do 1941. godine. Mijo Mandić je bijo njegov urednik do 1892. godine, kad je počo svoju karijeru učitelja u Subotici.
Ovi osam godina njegovog uređivanja lista, spominje se ko zlatno vrime Nevena. Naročito su značajni i kvalitetni bili književni prilozi. Teška srca se Mandić odvojio od svojeg Nevena, ali je u njemu i dalje redovito objavljivo svoje tekstove. No, kad je Neven opet pokrenut posli prvog svetskog rata, Mandićevo učestvovanje se znatno smanjilo i proridilo.
Jasno je da je kroz sve ovo vrime postojanja Neven tušta tog i prominijo, u odnosu na prvobitni izgled, naminu, učestalost izlaženja…
U ovim novinama, a kasnije i drugim, Mandić je objavio izuzetno veliki broj članaka, koje je potpisivo sa pseudonimom Seljanin, a ponikad i samo inicijalom S. Njegov bliski saradnik Pajo Kujundžič objavljivo je svoje članke u isto vrime u svim novinama u kojima se i Mandić javljo. Njegov pseudonim je bijo Sirotan, a isto je često mećo samo S. Tako da je ponike članke teško ruzlučit, kome od nji dvojice pripadaju, s obzirom na isto obrazovanje, stavove…
Mandić je piso i pripovitke, istorijske novele, taka je i Žalosni svatovi, veseli pođani, objavljena u Nevenu 1884.godine.
Od 1893. godine Mijo Mandić je radijo i u uredništvu subotičkog lista Szabadka es Videke. Bijo je to list koji je izlazijo na mađarskom jeziku, kao politički nediljni list. Osnivač lista je bijo Maća Mamužić, pozvo je Mandića za saradnika, jel je ovaj odlično znao mađarski. I ode je Mandić objavijo manji broj članaka.
Njegovo stvaralaštvo naginje ka izrazitom romantizmu, ali sa jednom posebnom crtom. Mandića zanimaju neobični i nedruštveni karakteri, ljudi sa porocima i manana. Taki su : Žena- žandar, Sela i sna, Prokleta srića, Gavanović Dujo. U svim tim dilima Mandić je uvik podcrtavo i didaktičke pouke, prije svega iz aspekta svoje prosvitne struke.

Kako sam ja postao bunjevački pisac

“Teško je čoviku pogoditi čime će šta dostignuti, čovik radi, hoće da je dobro, a zlo i samo dođe. Ovo se događa manje više sa svakim, pa ni mene obašlo nije. Ja sam se i ko đak rado sićo dididnog salaša, lipog vinograda, blagih ovaca,mirnoćudnih konja, koje sm rado jašijo i deko. Svega se ovog rado sićao posli nikoliko završenih sridnjih škula.
-Već sam očekivo čas kad ću moći tisne škule zaminiti umiljatim poljanama i slobodnim životom.” 5

Ko i većina svoji prithodnika i Mandić se okušo u pisanju molitvenika, Nebesko Janješce ili molitvenik za bunjevački i šokački naraštaj, i objavijo ga u Kaćmaru 1885. godine, uz dopuštenje crkvenog poglavara.
Uz pomoć Paje, Ilije i Nikole Kujundžića Mandić pokreće Bunjevačko – šokačku Danicu ili subotički kalendar. Izlazijo je u Subotici od 1884. do 1914. godine. Pokrenut je ponovo od 1919. i imao je kontinuitet izlaženja sve do 1941. godine. Ode je Mandić, takođe objavijo oko pedesetak svoji članaka, a saradnik je osto sve do 1931. godine.
Članovi redakcije Nevena i Danice usko su sarađvali, dešavalo se da su isti tekstovi objavljivani u jednom pa drugom glasilu. I krug najbliži saradnika Nevena i Danice je skoro identičan, tu su bili: Pajo, Ilija i Nikola Kujundžić, Stipan Grgić, Mladen Barbalić, Ante i Ivan Evetović, Šandor Rajčić, Joso Prćić…
Ni prid kraj svojeg života Mijo Mandić se nije umorijo, 1934. godine pokrenijo je Prvi bunjevački kalendar. Te iste godine u Subotici je obilužena pedesetogodišnjica Mandićevog rada.
Mandić je imo čast da na proslavi stogodišnjice rada Matice srpske, ko njezin član književnog odbora, budne izaslanik Subotičke bunjevačke prosvitne matice.
Sarađivo je i sa Vasom Stajićem i Jovanom Erdeljanovićem. Njegov život, bijo je pokazatelj, da je Antunovićevo ulaganje u mlade bijo pameta izbor.
Bavijo se Mandić publicistikom, aktivno je učestvovo u politiki, a poznat je osto po pokrećanju mnogi listova i časopisa, el je u njima bijo stalni saradnik. Bijo je i na funkciji škulskog nadzornika, a kad je očo u penziju nastavijo je svoju bogatu karijeru ko upravnik Gradske knjižnice.
Umro je u Subotici 9. januara 1945. godine.

Stjepan Grgić Krunoslav

Rođen je u Vancagi 1836. godine. Iako je imo samo osnovno obrazovanje sa velikim uspihom se bavijo pisanjem, kuturom uopšte. Za pedesetogodišnjicu njegovog književnog rada u Nevenu iz 1909. godine Grgića su opisali ovim ričima: “… daje savita u općinskim pitanjima. Velika okolica Baje zna za Grgića Štipana. Pomaže on u književnom poslu našemu velikomu Antunoviću, a sudiluje sa književnicima Subatice u vrime Kalora Milodanovića. Nije bilo našega narodnoga života, evo već od pedeset godina, a da nije u njemu imao dila naš vrli rodoljub..” 6
Na poticaj Mije Mandića, Grgić je počo pisat novele, koje je piso sve do svoje smrti. Uzor mu je bilo dilo Ivana Antunovića. U svojim novelama i noveletama izrazito je naglašavo didaktičnost: Zašto Katica ne iđe na bal. No, ovim temama nije robovao, oprobo se i u pisanju o savrimenim dešavanjima: Priča o srići.

Ivan Vujić

Rođen je u Vancagi, ali podrobniji podataka o godini njegovog rođenja ili smrti nema. Napiso je jednu satiru, koliko je poznato prvu u nas, posli čega je navuko taku mržnju na sebe, mađara i klerikanaca, da mu je onemogućen svaki dalji javni rad.
Satira pod nazivim Nosje bila objavljena u Subotičkim novinama, u njoj pisac najavljuje da će ova pripovitka dobiti nastavak. Nos je satira, koja je opisivala nosove policajaca, a sledeći dio je tribo opisivat svećenstvo. Zato nije teško pogodit zašto i ko ga je sklonijo sa lica javne scene.

Štipan Radoš

Rođen je u Sonti. Ni o njemu ne postoje podrobniji podaci. Bijo je aktivni saradnik Subotički novina, od 1896. do 1898. godine. To je ujedno i godina kad su ove novine pristale izlazit. Ode je objavio veći broj svoji novela. Koje su mahom opisivale svakodnevni život Bunjevaca. Stil pisanja mu je bijo lak i vedar, a baziro se na realnim i zanimljivim događajima, ko što je pripovitka: Sad si skuvala ko moja pokojna!, Ispostila ga.

Nikola Kujundžić

Rođen je u Subotici 1861. godine. Rođen je u uglednoj i imućnoj porodici, tako da mu je bilo omogućeno vrhunsko obrazovanje. Osnovnu i sridnju škulu završijo je u rodnom gradu. Još za đački dana aktiviro se u borbi za priporodne ideje.Tako se vrlo rano istako u radu Pučke kasine.
Studiro je filozofiju u Budimpešti, a onda je rišijo da će njegov živit ić u pravcu religije. Upiso je bogosloviju u Kaloči, po njezinom završetku, služijo je blizo Subotice.
Nikola Kujundžić ostaće zapanćen po lipim, i danas poznatim i izvođenim, preljskim pismama. Još u ranim godinama napiso je pismu Na veliko prelo, koja je komponovana 1879. godine, a rado se i danas piva.

Na Veliko prelo

“Kolo igra, tamburica svira,
Pisma ječi, ne da srcu mira;
Svud se čuje, svud se šorom znade,
Da Bunjevac dušu ne izdade;
Veseli se – svaki mu se divi:
Nek se znade, da Bunjevac živi!

Nije majka rodila sinka,
Ko što j’ sinak divnih Bunjevaka:
Nit će majka roditi junaka,
Ko Bunjevca, taka veseljaka;

Kolo vodi – svaki mu se didi: -

Nek se znade, da Bunjevac živi!

Ni divojke ne biše u nane,
Ko što j’ ćerka Bunjevačke grane;
Svilu nosi, a zlatom se krasi,
Crne oči, crni su joj vlasi;
Kolo igra – svaki joj se divi:-
Nek se znade, da Bunjevac živi!

Ori pismo, tambur tamburice,
Nek’ se čuju daleko ti žice;
Nek’ se gori a i doli znade,
Da Bunjevac dušu ne izdade;
“Prelo” kupi: nek’ se svaki divi:
Nek se znade, da Bunjevac živi!” 7

Na ovu temu izdo je jednu zbirku pisama 1879. godine, Pisme preljske. Ostale su uglavnom objavljene u Nevenu i Danici.
Zbog svojeg poletnog duha i rodoljublja njegove pisme bi se mogle uvrstit u budnice. Porid lirski, piso je i epske pisme: Dvi mlade Algaševe, Tarkeman, Alaga, Prkos. No, one nisu dostigle popularnost preljski pisama. Piso je pripovitke i novele, koje je narod rado čitao. Pa kad ne bi piso duže vrime, kogod iz redakcije bi mu u novinama ostavijo poruku da se “lati posla”.
Njegova prozna dila pisana su u duhu narodne pripovitke, sa likovima koji su vrlo kompleksno opisani: Dida Kajica, Dobro dite, San materine maze.
Kujundžić se bavijo i privođenjem kraće proze sa nemačkog i francuskog jezika.
Bijo je stalni saradnik Mije Mandića, kako u Nevenu, tako i u Subotičkoj Danici. Njegov pseudonim je bijo Nikola Bučilović.
Umro je 1906. godine.

Ante Evetović Miroljub

Rođen je u Bačkom Aljmašu 1862. godine. Poriklom je iz vrlo siromaške porodice, u kojoj je bijo trinajsto dite. Uz pomoć Antunovićevog zalaganja, Evetović je završijo Kaločku gimnaziju. Posli nastavlja studije filozofije i bogoslovije. Izašo je iz franjevačkog reda, i prišo u svitovne svećenike. Najduže je bijo svećenik u Valpovu.
Njegovo stvaralaštvo izrazito je lirskog karaktera, s tog se mož ubrojit u zakasnile romantičare. Veliki broj njegovi pisama rasut je po časopisima, a izadate su i tri zbirke pisama. Prva pod imenom Sretni i nujni časi, štampana je u Osijeku 1908. godine. Druge dvi su izašle posthumno, Spomen izdanje pjesama u Subotici 1931. godine , iste godine izdata je knjižica u Osijeku pod naslovom Iz pjesama. Al se ode nalazi svega osam njegovi pisama, a na ostalim stranama je štampan program koji je održan povodom godišnjice smrti Evetovića.
U njegovoj poeziji, prvi put u toku nacinalnog piriporoda, javlja se izrazito socijalno angažovana poezija. Taka je pisma Siroti bogataši.
On se u poeziji osvrće na probleme obožavanja materijalnog bogatstva, a sa druge strane krajnjeg duhovnog siromaštva i neznanja.
Na te i druge političke probleme koji ga okružuju, Evetović se osvrće i sa dosta ironije i satire, ko u pismi Biraju se poslanici.

Bariša Matković

Rođen je u Subotici 1846.godine, di je i umro 1900. godine. Nakon završetka bogoslovije, jedno vrime bijo je župnik u Bajmoku. Od 1886. godine je u službi kotarskog bilužnika.
Privodijo je s nemačkog jezika, mada ima najviše origimalni priloga. Koje je objavljivo u Nevenu, čiji je saradnik od samog njegovog pokrećanja. Opisivo je zgode i nezgode, koje su se trevljale u gradu. Sve je to bilužijo u svojim pripovitkama: Iz doba infuence, Glavato dite, Krvavo uho. Sve one su pisane iz ugla pisca, koji nije bijo opterećen svećeničkim zvanjem, jel je prišo u svetovno zanimanje. Stilski su pripovitke pricizne, dotiranog izraza, što ga meće u sam vrh bunjevačke književnosti.

Iz doba influence

“Gospodin Teodor Glavanić, gradski vićnik ništo je bojažljivije naravi, on čita visti o kobnoj influenci s velikom uzrujanošću, pa buduć da neima od nikog vrimena posla, uvik mu je ona na pameti.
Jednog dana skine gospodine Teodor Glavanić s klina svoj zimski kaput kožom obšiveni, umota se u njega, uzdigne okovtarnik do ušiju, na glavu metne šubaru, naposlitku pograbi još palicu, te nakani poći.
Gospoja vićnikovica, gledajuć što joj muž radi, bila je sva kao izvan sebe, te nijednu rič ne mogaše progovoriti nego istom kad je gospodin vićnik položio ruku na kvaku od vrata, otvori joj se jezik.
“Teodore! Jesi li poludio? Takvo pasje vrime, pa ti hoćeš još da van ideš?” 8

Matija Išpanović

Rođen je u Kaćmaru 1874. godine, umro 1934. godine. Završijo je u Kaloči preparandiju. Bijo je učitelj po okolini a kasnije i u samoj Subotici.Ko učitelj je bijo izrazito popularan med narodom i dicom, koja su divanila da taki još niko nije bijo. S pažnjom je pratijo sva kulturna dešavanja, imo je veliku ličnu biblioteku.
Išpanović je bijo i jedan od najbolji drugova Mije Mandića sa kojim je sarađivo i u novimana i u politiki.
Išpanovićev sin Toša, tvrdi kako je za Matijom ostala velika književna zaostavština, koju je on za mladi dana čito. Ali je kasnije sva netragom nestala.
U Nevenu je objavijo pripovitke: Bed i stića, a piso je i crtice i sićanja iz svojeg života: Mal što nismo vašarili.

Fra Jesse Kujundžić

Rođen je u Subotici 1848. godine, i rodom je iz poznate subotičke porodice. Posli završetka studija, zafratrijo se. Otale mu i potiče crkveno ime Jesse. Narod ga je poštivo i volijo. Pridpostavlja se da je iz ti razloga zasmeto mađarskim crkvenim krugovima, te je pribačen u Jastrebov za gvardijana u tamošnjem fratarskom samostanu.
S početka je piso poučne pripovisti, ko što su: Tuđe dobro povrati, Glavnina i kamata, tu je i humoristična pripovitka Dositijo se. Oprobo se i u pisanju novela, čija je tematika vezana za društvo i život u njemu: Okolica, Sirotan. One ostavljaju svidočanstvo o neljudskom odnosu gazda prema slugama. Umro je 1903. godine.

Staniša Neorčić

Rođen je 1868. godine na periferiji Subotice – Gatu. Umro je u Subotici 1926. godine. Rodom je iz skromne građanske porodice. Završijo je osnovnu škulu, da bi kasnije očo na zanat za berbera. No, ovim se nije bavijo dugo. Kad je otvoren prvi bankarski zavod u Subotici, on prilazi na misto bankarskog činovnika.
Bijo je izrazito dobar govornik, što je obilato koristijo u političkoj borbi za bunjevačkog gradonačelnika Lazu Mamužića. Što ga je jasno svrstalo na stranu mađarske buržoazije, prije svega u sputavanju ideja nacijonalnog bunjevačkog priporoda, ko i političke borbe za ostvarivanje svoji prava. Ko vešt političar, prije manipulator masa, Neorčić nije navuko mržnju naroda na se. Čak suprotno, svit ga je cinijo i volijo.Uživo je punu naklonost garadonačelnika, a pogodnosti tim stečene, koristijo je uda bi pomogo mnogim bunjevacima.
Piso je poeziju i bijo je saradnik skoro svi novina u Subotici. Ai i unatoč tom nije objavljena ni jedna njegova posebna zbirka.
Piso je lirske i epske pisme, inspirisane narodnim rodoljubljem, socijalnom borbom protiv izrabljivanja nadničara: Poslidnja utiha sidog radnika. Piso je i satirične pisme: Pokalde, Jel te nane?

Ivan Petreš Čudomil

Rođen je Kaćmaru 1876. godine, ali je ko svećenik službovo po mnogim mistima, uglavnom po Bačkoj. Najaktivinji je bijo posli I svitskog rata, kad je razvijo mnoge aspekte kulturni aktivnosti med Bunjevcima. U vrime dok je službovo u Subotici, bijo je najproduktivniji. Bijo je saradnik Nevena i Danice. Nije ostavijo iza sebe ni jednu zbirku
novela, mada ima građe objavljene po raznim časopisima i za više knjiga. Svoje radove podpisivao je sa pseudonimima: Čudomil i Čongradac. Zbog čega su objavljeni radovi ostali malo poznati.
Dvi godine je bijo urednik lista Naše novine. Koje su pokrenute 1907. godine. Njev prvi urednik bijo je Joso Mamužić, a izlazile su i tokom prvog svetskog rata i bile su tad jedino glasilo u Subotici na bunjevačkom jeziku.
Javnosti se pridstavijo lirskim pismama, koje su bile religijoznog i ljubavnog karaktera. U tom duhu nastala je i njegova zbirka pisama Moje jadi, objavljena 1912. godine u Subotici. Ona opisuje ljubav u svim njezinim prirodnim aspektima, pa i erotskoj, koji se do tad nije u našoj književnosti naći. Ovim stihovima odškrinuta su vrata ljubavne poezije, koja od Petreša, postaje postaje stalni repetoar bunjevački pisnika.
Ivan Petreš najpoznatiji je kao pisac, prvi pozorišni komada, u bunjevačkoj književnosti. Od početka kad je počo da piše bijo je izraziti romantik, da bi kasnije prišo u realistu savrimenog tipa. Piso je stalno i puno, sve do kraja svog života, izrazito uspile i lipe pripovitke, romantične legende: Lipa Mara, Virno do groba, Prokleta tintaroška…
Široj javnosti, na žalost osto je uglavnom nepoznat. Mada su njegova dila izuzetno umetnički uspila, a stvaralaštvo zaokruženo i stilski zrilo.

Otkud tolke…

“Otkud tolike suze teku,
Da ih sušeć već sustadoh?
Zašto ne tak vrilo peku
Kupajuć mi lice mlado?

Nit’ sam rika, niti more,
Kako da već ne pristanu?
I izvori bujni gore
Katkad stanu i sasahnu!

U to su se zar moje jadi
U potok suza pritvorile,
Pa im zato kus ne sladi
I zato su tako vrile?

Jao, jao onda meni!
Nema više za me slasti!
Srce moje, brzo veni,
Jer su more moje jadi!” 9

Pavle Bašić Palković

Rođen je u Subotici 1875. godine. Poreklom iz bogatije zanatske porodice, s toga su ga roditelji s lakoćom mogli škulovati. Gimnaziju je pohađo u Subotici i Kaloči, di je i maturiro 1897. godine. Oma posli tog se zaposlijo u Gradskom poglavarstvu Subotice ko činovnik. Kad je Laza Mamužić sminjen s mista gradonačelnika (1902), Bašić je izgubijo svojeg velikog zaštitnika. Zato se priselijo u Sentu, di je radijo u jednom privatnom mlinu ko knjigovođa.
Kad je počo I svitski rat, Bašić se bijo član Ministarstva prosvite u Budimpešti, al je bijo i na frontu u Galiciji di je teško ranjen. Posli rata bijo je službenik u Ministarstvu spoljni poslova u Beogradu do 1921. godine, posli tog odlazi u Zaječar di radi ko carski službenik. Ode je od poslidica rata i umro 1931. godine.
Bašić se još iz škulski dana bavijo novinarstvom, i spiasteljstvom, sarađivo je sa Subotičkim novinama. Ode mu je objavljena prva pripovitka Doće dan svadbe, 1895. godine.
Piso je i humoristične novele, koje je objavljvo i u Nevenu, take su Jesam li ja on?, i Oskuda u divjkama. Ponike od novela su i autobijografske. Njegov opus nije velik, oko desetak novela, humoreski, te politički spisa. Već kad je prišo živit u Sentu, bilo mu je otežano održvat vezu sa listovima u kojima je objavljivo. Ni kasnije se Bašić nije vratijo pisanju, najviše zbog poslidica koje je rat na njega ostavijo i fizički i psihički.

Blaško Rajić

Rođen je u u Subotici 1878. godine, na periferiji grada u vrlo siromaškoj porodici. U rodnom gradu je završijo osnovnu škulu i šest razreda gimnazije, da bi kasnije očo u Kaloču na izučavanje bogoslovije. Od 1911. godine postaje župnik u Keru crkve sv. Roke, di je osto sve do svoje smrti 1951. godine. Saranjen je na Kerskom groblju u Subotici.
Rajić je u Subotici, sa svojim saradnicima ostvarijo plodnu saradnju tokom, ovog sad već kasnog priporodnog perijoda. Njegove aktivnosti mogle bi se podilit u tri grupe: dilovanje na polju politike, prosvite i književnosti. Sve nabrojane segmente, Rajić je obavljo izuzetno uspišno.
Zbog političkog rada i izrazito socijalstičkih gledanja na svit, ko i propovidanje taki ideja, odvelo je Blaška Rajića 1941. godine u zatvor, di je bijo tučen i zlostavljan. Bijo je osuđen na smrt, ali je spašen, zahvaljujući intervenciji najviši crkveni krugova. Nakon čega je interniran u budimski franjevački samostan, isti onaj koji je bijo tokom XVIII vika škulsko sridište provincije franjevačke Bosne – Srebrene. Za vrime internacije Rajić je steko uvid u rukopise Mihajla Radnića, Emerika Pavića, koji se ode čuvaju, iskoristivši te podatke i dila za pisanje svojeg epa Slava. Koji je napisan u perijodu od 1941. i 1942. godine. “…epska slika o sudbini puka u neprestanom svladavanju neodgodivih životnih problema, u traganju za uvjetima i rješenjima pod kojima može opstati.” 10 Ep ima 24 pivanja, ispivan u 4.000 deseterački stihova, po stilu vrlo sličan narodnih pismama – groktalicama.
Marko Peić kaže da mu je Rajić o epu divanijo, kad ga je positijo 1942. godine u Budimu. Objasnijo mu tematiku i oblik epa. Više o njemu nisu divanili, posli mučenja u subotičkom zatvoreništvu, Rajića su brzo stigle bolesti. Triba imat na umu kako je tad, kad je zatvoren imo 63 godine. Pomogla mu je srića u nesrići, da priživi i izdrži mučenja. Naime, Rajić je posli crkveni dužnosti vridno radijo u vinogradu, u njivi, kako bi pomogo svojoj sestri da škuluje osmero dice, koja su vrlo rano ostala siročad. Iako tako vitalnog tila i duha, posli ratni godina Rajić se slomijo. Već 1944. godine teško je obolijo, a 1951. godine je umro. Peiću je bilo potribno po vika da pronađe Rajićevu Slavu. I na kraju je našo jedan primerak recenzijeJosipa Andrića iz 1945. godine.
Vrlo je važno kazat da je ep napisam ijekavicom, za koju je Rajić tvrdijo da ne zna najbolje. Odabir ijekavske varijante za pisanje ovog dila bijo je rezultat tadašnji složeni politički momenata po Bunjevce. I u samoj recenziji Andrić svituje Rajića da bi bolje bilo da je ep napisan ikavicom, jel je to jezik koji autor u duši nosi i kojem pripada. Tako je uz veliko zalaganje Peićevo, Slava ugledala svitlost dana posli 56 godina čekanja, objavljena u Subotici 1998. godine.

Slava

“Pomozi mi da ispjevam slavu
Na Dunavu slavonskome Lavu
Iz daljine dvije hiljade ljeta.
Pravda traži, a istina pita:
Ko su bili, što li su činili,
Ne tuđine – naši oci mili:
Tirogate, Panonci, Iliri
Kojih slava iz kamenja viri,
Te iz knjiga za istinom viče
Što pisaše Grci pa Latini,
Upoznaj je – istinu – čovječe!

Otkrit ću je, nek je svako štuje!

Riječi, vilo, blago poprati mi.” 11

Rajić je najviše bijo usmiren na saradnju s novinama. Nike od nji je uređivo, ko Naše novine, mada vrlo kratko. Ove su novine počele izlaziti od 1907. godine u Subotici, a Blaško Rajić je bijo jedan od urednika tokom 1913. godine. Izlazile su sve do 1917. godine. Isto je bijo i jedan od urednika rubrika u Subotičkim novinama (1920. – 1929, povrimeno su minjale naziv u Hrvatske novine):Kulture, Zemljodilca,Glasnika. Za svaki broj je piso crtice, moralno – poučnog karaktera, ova rublika se zvala Ivan i Bašo.
Sarađivo jei u Klasju naših ravni, kao i u kalendaru Danica. Pokrenijo je i uređivo Katolički nauk, koji je izlaziji jedared godišnje, od 1930. – 1933. godine u Subotici.
Piso je i legende iz doba prvi krišćana, koje su kasnije bile štampane ko posebna knjiga Stari mirotvorci. Pripovijest iz doba apostolskoga, 1925. godine u Subotici.
Piso je i poeziju naglašeno rekigijoznog karaktera, ko što je cila zbirka Bunjevčice, 1928. godine. Pisme iste tematike objavijo je i u knjigi Velika duhovna mana ili duše brana u molitvama i pismama za kršćane katolike, 1908. godine u Subotici. Ona sadrži više stotina religijozno – refleksni, te običajni pisma. A sve su napisane bunjevačkim jezikom.

Nemila smrt

“Sidi ptica – pivačica,
Na gnjizdiću, mala.
Sunce mine – sa planine:
Bogu ori hvala…

Ali ptičica – pivačica,
Ne ostavlja gnjzda:
Žao joj je – vruće svoje
Ostaviti misto.

Sunce skoči – ona oči
Još većma stiska.
Al’ gle zmije – gdi se vije
Tiho, i bez piska.

Pticu stisne – ljuto pisne
Oko nje se savi.
Puna bisa – krv isisa
Mrtvu je ostavi.

Ova ptica – sirotica
To je duša mila:
A ta zmija – otrov griha
Što je stamanila.” 12

Iako je tematika iz ovog molitvenika strogo didaktička i tendencijozna, on je međ svitom bijo vrlo rado čitan. Prije svega zbog lakog i narodnog stila.
Rado je piso i autobijografske pripovitke, koje su ponikle iz čiste i otvorene duše Blaška Rajića. U svojim pričama opisivo je i svakodnevni život, nji je skupijo u knjigi Našim šorom. Pripovijesti iz Subotice, 1928. godine, u Subotici. Iste godine izašla je i knjiga O ženidbi. Pouka, koju je napiso sa Lajčom Budanovićem.

Moj prvi prusluk

“Ušao sam u šestu godinu. Toga lita sam dobijo prve gaće i prvi prusluk. Dotle su bila odila: suknjica, p’ onda bekeš, p’ onda “flundre”, rastriž sastrag.
O Maloj me je Gospojini otac ponio “u Bili Aljmaš”. Gaće i prusluka na meni. Gaće široke, Bogo da ih nisam mogo da stegnem; ne mogu da stanu na ugaćnjak. A prusluk, od sivog štroce, sa crvenim pucama od cakla.” 13

Bijo je odlični poznavaoc groktalica, koje je i sakupljo, te objavljivo u posebnoj zbirki Narodno blago. Zbirka narodnih pjesama i poslovica. Svatovske pjesme, 1912. godine, drugo izdanje izašlo je pod naslovom Narodno blago. Zbirka narodnih pjesama i poslovica. I knjiga – Svatovske pjesme, 1923. godine, obadvi zbirke objavljene su u Subotici.
Kad je upitanju politička aktivnost, Rajić je i na ovom polju bijo izuzetno aktivan, i puno je uradijo za Bunjevce.
Početkom novembra 1918. godine on inicira pokret za oslobođenje u svim bunjevačkim krajevima. Učestvovo je u zvaničnom odcipljenju od Mađarske, koje je objavljeno 10. XI 1918. godine. Zajedno sa Srbima, Bunjevci učestvuju u stvaranju nove i ujedinjene Vojvodine.
Rajić je učestvovo i u Mirovnoj konferenciji u Parizu, kad se sklapo Trijanonski ugovor o miru. Njegovim zalaganjom Subotica je ostala u sastavu Vojvodine. Naime, Rajić je imo zapisana sva groblja u Subotici, čime je dokazo da Bunjevci žive na ovim prostorima. Nažalost, iste podatke nije imo i za Baju i njezinu okolinu. Tako je skoro polovina Bunjevaca i Šokaca, digod oko 180.000, ostala pod Mađarskom. Samo tokom 1920 – 30. godine nasilno je pomađareno oko 22.000 Bunjevaca.

Literatura:

1. Rajić, Blaško, Slava, Subotica, 1998.
2. Kujundžić, Ivan, Bunjevačko – šokačka bibliografija, “Rad JAZU”, Zagreb1969.
3. Kikić, Geza, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971.
4. Kikić, Geza, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971.
5. Enciklopedija Jugoslavije, Bunjevci, Zagreb, 1955.
6. Buljovčić, Josip, Filološki ogledi, Subotica, 1996.
7. Sentđorđi, Ištvan i Bašić – Palković, Nevenka, Biblijografija Mije Mandića, Subotica, 1987.
8. Sekulić, Ante, Bački Bunjevci i Šokci, Školska knjiga, Zagreb, 1989.

***

__________________________________________________________

1 Kikić, Geza, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 108.

2 Enciklopedija Jugoslavije, Bunjevci, Zagreb, 1955, str. 307.

3 Zbog dužine naziva novina, one će se kasnije u tekstu navoditi u skraćenoj verziji, ko Novine el skraćenicom BŠN.

4 Iz isti razloga, ko i prithodnom slučaju, list će se kasnije nazivati po kraćoj verziji imena, Vila.

5 Kikić, Geza, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 129.

6 Kikić, Geza, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 86.

7 Kikić, Geza, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str.117.

8 Kikić, Geza, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 150.

9 Kikić, Geza, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str.133.

10 Rajić, Blaško, Slava, Subotica, 1998, str, 120.

11 Rajić, Blaško, Slava, Subotica, 1998, str, 5.

12 Kikić, Geza, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 126.

13 Kikić, Geza, Antologija proze bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971,str. 228.

Autor: mr Suzana Kujundžić – Ostojić