I perijod

 

   Tematika te najstarije književnosti je mahom crkvenog i pobožnog karaktera, a razlog je svakako u tom što su je pisali samo franjevci, kapistranci iz provincije bosansko – srebrne. Oni su na ove prostore došli zajedno sa narodom koji se ode doselijo. Pod provinciju Bosne Srebrene u to vrime podtpadala je: cila Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Slavonija i Južna Ugarska. Ova književnost pisana je najprije kako bi pružala utihu napaćenom narodu, koji se stalno selijo, ratovo i trpijo težak život. Te činjenice zajedničke su i za slavonsku i bunjevačku književnost, te je iz ti i još po niki razloga, ove dvi književnosti u tom ranom periodu teško razlikovat. Triba imat na umu da su svi ti fratri divanili istim jezikom, štokavskim ikavskim, el kako su ga oni zvali ilirskim, i svi oni su pohađali iste škule. Znači, bila njim je poznata i dostupna ista literatura, zatim dubrovačka književnost i svi su pisali bosanskom ćirilicom. Tek kasnije pišu latinicom, čija je ortografija bila neujednačena, i ličila je na mađarsku el nemačku, virovatno jel su od nji autori tražili tehnička rišenja za pisanje slova.
Postavlja se pitanje na osnovu koji parametara odredit koja književnost, iz ovog ranog perioda, el koji autor je bunjevački? Problem je veći sotim što jezik kojim pišu zovu ilirskim, koji će tek krajom XVIII vika nazivati bunjevačkim, kad se i pojam Bunjevac počinje upotribljavat. Njega prvi pominje Marijan Lanošević u svojoj knjigi Evanđelstar, štampana u Budimu 1794. godine, di u pridgovoru kaže:”…Bunjevac (tako zvan od Bune vode u Dalmaciji, otkuda u Madjarsku doseli) svojim slavi se izustjenjem…” 2
Viđenje problema oko odriđivanja rane bunjevačke književnoti Spasoje Vasiljev u svojoj knjigi “Književnost bačkih Bunjevaca u 17 i 18 veku” ovako objašnjava:” Po ortografiji, vrsti dela, po autorima, vrlo je, dakle, mučno razlikovati delo koje pripada slavonskoj pokrajinskoj književnosti od onoga koje je bunjevačko…namenjena…. “bogoljubivim štiocem slovinskim”. Tema, jezik, sadržina, osećanje plemenske pripadnosti, koje je u istim nevoljama sve više nestajalo, a onda ista vera i isti dušobrižnici, sve nam to onemogućuje da lako i brzo razlikujemo jednu pokrajinsku književnost od druge.” 3
Ko rešenje Vasiljev navodi da će u bunjevačke autore svrstavat one “koji su se rodili u kraju gde su nastanjeni Bunjevci, u opštinama (plebanijama) koje su smatrane bunjevčkim.” 4 Ministar Franjevačke provincije fra Grgur Čevapović je u Budimu 1824. godine izdao Sinopticomemorialis catalog di je naveo sve bunjevačke i šokačke plebanije. I Ivan Antunović je u svojoj Raspravi naveo isti spisak plebanija, mada je Bunjevaca, doduše u manjim grupama bilo i u drugim mistima. Triba navesti da su Bunjevci imali i svoju plebaniju u Budimu. Ovaj, da ga tako nazovemo, teritorijalni arbitar prilično je manjkav, al za sad relativno najsigurniji, pa će biti primenjem i u ovom radu.
Zbog prirode posla, fratri su često minjali svoje misto boravka. Dešavalo se da su rođeni u Bosni, a život provedu u Slavoniji el Bačkoj. Isto tako se trevljalo i da su Bunjevci odlazili u druge krajove i tamo proveli život, di su i pisali svoja dila. Svi oni su stvarali književnost koja je bila vrlo slična i po pitanju jezika, sadržaja, ko i namine.
Jasno je da bunjevačka književnost nije smonikla, ona nosi svoje korene iz Bosne. Njezini nastavljači su bunjevački franjevci, koji su većinom proveli makar i kraće vrime u Vatikanu, di su imali prilike upoznat se sa virskom književnošću Dubrovnika. Za nju su mogli znat i priko dubrovačkih franjevaca. Zato je u ovoj ranoj bunjevačkoj književnosti više nego očigledan uticaj Andrije Kaćića Miošića, franjevca Matije Divkivića, Matije Antuna Reljkovića. “Tako je pobožna, epsaka i rodoljubiva,…. u izvsnom smislu i racionalistička književnost ostalih pokrajina naših našla svoje pretstavnike i nastavljače i među bunjevačkim franjevcima.” 5

Prvi bunjevački pisac je Mihajlo Radnić – Bačvanin, mada se dugo mislilo da je to Grgur Peštalić. Radnić je rođen u Kaloči 1636. a umro 1707. godine. Njegovi su roditelji došli iz Bosne, tačnije iz mista Olova. Što znači da je Radnić, prva generacija Bunjevaca koja je rođena u Bačkoj. Još ko mlad pristupijo je u franjevački red male braće, provincije bosansko- srebrene. Di je obavljo razne funkcije. Zna se da je 1666. godine bijo gvardijan Olova i da nije oduševljeno dočekan. Jel je cili samostan bijo protiv njega, ode je osto tri godine (do 1669.). U Fojnici je izabran za kustoda provincije 1682., po ovoj funkciji je išo u Španiju u Toledo. Ode je imenovan za ministra i komesara Bosne franjevačkog reda, al i ovo misto je dobijo protivno volji sviju iz olovskog samostana, koji su svi, sem jednog, pisali protiv njega. Na ovom mistu je bijo od 1684. do 1690. godine. Bijo je i na mistu budimskog gvardijana od 1702. do 1705. godine.
Nadimak Bačvanin je sam sebi nadijo, mislilo se da je to zato što je boravijo duže vrimena u samostanu u Baču. Ode se i čuvaju dvi njegove knjige. Al on je tim nadimkom tijo naglasit da je iz Bačke.
Ne zna se pouzdano koliko je knjiga napiso, ima stavova da je to pet, dok drugi smatraje kako je napiso četri knjige. One dvi koje su poznate, broje priko 400 strana velikog formata. Radnić u njima piše ikavicom, mada se mora kazat da je pokatkad miša sa ijekavicom. Koristi se bunjevačkim ričima, nike od nji mi i danas divanimo: horcanje, uzengija, listve, uzica, milošta, čudeso… Dešavalo se da umetne i po koju mađarsku el talijansku rič, al je to u odnosu na obimnost knjiga vrlo malo. Bijo je doslidan pravopisu koji je koristijo, ali je mišo često “h” i “j”.
Prva bunjevačka štampana knjiga je “Razmišljanja pribogomiona od ljubavi božje, složeno i izvađeno u jezik slovinski – bosanski, iz sv. Pisma i razlikieh načiteljah” štampana u Rimu 1683. godine. U njoj je pisac zabilužijo svoja razmišljanja. Nji oko stoitne, a sva posvićena papi Inocentu XI. Oma posli tog slidi Pozdravljanje dobrostivomu štiocu , koje je napisano 2. avgusta 1683. godine. Što onda ukazuje da je ovo prva knjiga koju je štampao, zato što je iste godine štampo i svoju drugu knjigu.
Drugo dilo pod naslovom: “Pogargegne izpraznosti od svijeta u tri diela razdiegleno – De contemptu vanitatummundi – libres tres- Illirico idiomate. Složeno i izvedeno u jezik slovinski bosansky iz Sv. Pisma i razlikye izkuscainie naučitelja i pisca, po fra Mihailu Radnicu – Bacaninu.” Dilo je štampano u Rimu 1683. godine u tipografiji Kristofora Dragondelija.
Ovo je dilo Radnić je pripiso još dok je boravijo u Rimu tokom 1676. godine.U Vatikanskoj biblioteki naišo je na rukopis Cristijade od Đona Palmotića. Knjiga mu se dopala, pa je zato uzo i pripiso sa latinice na bosansku ćirilicu. Ovaj rukopis nije štampan, al se čuva u Vatikanskoj biblioteki (sg. Cod. Slav. XVIII). Dok je pripisivo Kristijadu, Radnić nije toliko menjo jezik koliko se bavijo pravopisom. Knjiga je iako pripisana 1676.štampana tek1683. godine. Posvetijo ju je braći Brajkovićima Pavlu, Antunu i Jakovu, “… kao što moja braća vojuju za crkvu Hristovu, tako i ja uzdam se da će i moje ove knjige pod vašijem zaštićenjem vojevati slobodno zaradi duša svojih vernije…” 6 . U knjgi se on obraća i “Dobrostivom štiocu”, di je objasnijo zašto je potriba pisat ovake knjige, ovim ričima:” Videći ja veoma malo knjiga koje su na slovenski jezik pisane, a veliku potribu koju imaju toliki narodi koji našijem jezikom govore, ja sam se ganuo oviem delom od milosrđa dati na svitlost ovo delo koje se zove Pogarđenje, neka imaš veću obilnost utišenja duhovnije na ovomu svitu, a pak uživaš vedno na nebu.” 7
Knjigu je podilijo na pogrđenja – poglavlja, koja divane o razmišljanjima o Svetom pismu, o prvim apostolima i piscima crkvenih dila. Knjiga je napisana ikavicom, mada se mož naći i dosta ijekavice.
Za svoji 71 godinu, koliko je Radnić živijo, bilo je puno teški i naporni trenutaka. No, njegov jak i temperamentan duh vodijo ga je naprid; kroz život pun padova ali i veličansveni uspona. Porid ovi poznati podataka, sigurno ima još dosta tog, što digod u mračnoj ćoši biblioteke, čeka da se otkrije o prvom i jednom od najsvitliji imena bunjevački pisaca.

Antonije Bačić

Godina njegovog rođenja je nepoznata, al se zna da je rođen u Vrbi – kod Bosanskog broda. Kasnije se sa roditeljima još kao dite doselijo u Kaćfalu, za koju su i fra Grgur Čevapović i Ivan Antunović zapisali da je misto naseljeno Bunjevcima. U crkvenoj službi Bačić se proslavijo, bijo je kapistranac, koji je stigo do mista ministra provincije. Iza sebe je fra Antonije Bačić ostavijo dvi knjige.
Prva je štampana u Budimu 1732. godine (kod Ivana Đurđa Notenštejna), a naslov knjige je ” Istina katolicsanska iliti Skazanje upravljenja spasonosnoga žitka kršćanskog s zabileženjem zabludjenja Grčkoga odmetništva , iliti grčkie Ereziah, u koje su nesrićno upali, od kad su se od Rimske crkve odilili. – Sve izvađeno iz sv. Pisma iz naukah svetie Otacah i razliky knjigah složeno u jezik Ilirsky i na svitlost dato po Oczu Antunu Bačiću, reda male bratije obilužitegliah S. O. Frnaceska, Provincia Srebreno Bosanske, gvardijanu u Budimu prikazana”. Dilo je Bačić posvetijo arcbiskupu ostrogonskom Emeriku Esterhaziju. U piridgovoru, pisac kaže da se čitaoci ne nadaju da će u knjigi veliki znanja steći, već da je njegova namira bila samo da “istolmači istine” rimske crkve. Knjigu je sastavijo od svoji bilužaka, vadeći ji iz razni drugi knjiga koje je čito.
Druga knjiga fra Bačića je štampana u Pečuju 1773. pod naslovom Život majke Božije, Kraljice i Gospodje naše prisvete Divice Marije, popraviteljice gria, Eve, i povratiteljice milosti od gospoje, počitovan i objavljen službenici svojoj Mariji od Agride, duvni manastira – neoskrnavljenoga začeća serafinskoga reda Sv. oca Franceska – najprije u jezik španski od iste pisan pak u talijanski i latinski prinesen i najposli u ilirički ukratko skuplje i sabran po ocu fra A. Bačiću. Napisano je ikavicom, koja se samo na pojedinim mistima mišala sa ijekavicom.
Obraćajući se “poljubljenom štiocu” Bačić kaže, da pridosića da njegov životni vik neće bit zdravo dugačak. Te zato ovu knjigu privodi na ilirski jezik, jel su je već svi ostali narodi na svoje jezike priveli, rado je čitaju i iz nje utišenje i nadu dobivaju. Fra Antonije Bačić bijo je u pravu, i dobro je pridostijo svoj kraj. Umro je 1751. godine. Zbog tog je knjiga čekala na konačno sređivanje i štampanje pune 22 godine. Taj poso je obavijo fra Ivan Velikanov. Svoje ime nije naveo, već se o njemu saznaje izokola. Fra Pašalić, koji je radijo cenzuru knjige, kaže da su dilo Život majke Božje privela dva fratra.

Lovro Bračuljević

Rođen je u Budimu 1685. godine. Zna se zasigurno da pripada bunjevačkim piscima, jel se nalazi u Katalogu smotre bunjevačke prošlosti, a u pridgovoru istog dila piše i sam Bračuljević savite kako “lahko i ugodno štiti”. Pridlaže da se za svaki izgovoreni glas piše jedno slovo, te da triba pisati ko što se divani. Zato što se uvik mož napisat ono što se kaže. “Reč je dakle o pravopisu, i to o fonetskom pravopisu koji fra Lovro Bračuljević predlaže za čitavo stoljeće pre Vuka.” (Vasiljev 7) I o njegovom dilu “Uzao serafinske goruće ljubavi”, koja je štampano u Budimu 1730. godine, na žalost zna se vrlo malo. Iste godine, takođe u Budimu, štampana je i njegova druga knjiga ” Dobar put putovanja karstjanskoga u raj višnjega uživanja”. U obadvi knjige Bračuljević divani o viri i njezinoj kriposti, ko i o uzorima života franjevaca. Umro je u svom rodnom gradu -Budimu 1737. godine.

Stipe (Stjepan) Vilov

Smatra se začetnikom ilirskog pravopisa, kojim su se služili pisci Bačke i Slavonije, za vrime XVIII vika. Napiso je veći broj bogoslovski priručnika na latinskom jeziku. Napisao je i knjižicu, po kojoj je danas najpoznatiji, “Razgovor prijateljski među kerstajaninom i ristjaninom”, štapana u Budimu 1736. godine. U njoj su napisane i tri Opomene, od koji je treća za lingviste najvažnije jel divani o njegovim pravopisnim rišenjima. No, ona nisu ni malo jednostavna, zato što je spojio mađarsku i italijansku ortografiju, koja je inače bila prisutna na ovim prostorima. Franjevci su lako prihvatili italijansku ortografiju, jel su se škulovali većim dilom u Italiji.

Nikola Kesić

Rođen je u Budimu, bijo je učenik Bračuljevića i Vilova. Potiče iz bogate i ugledne familije, tako da je za mladi dana steko visoko obrazovanje. Bijo je profesor filozofije na visokom filozofskom učilištu u Budimu. Njegov učenik bijo je Emerik Pavić. Godinu dana posli njegove smrti, 1740. godine u Budimu, objavljena mu je knjiga” Epistole i Evanđela priko sviju nedilja i blagi dneva svetih godišnji”. U knjigi je Kesić primenijo pravopisna pravila Lovre Bračuljevića i S. Vilova, koja su u mnogome olakšala čitanje. Uz pomoć novog pravopisa i ortografski novina knjige i čitanje približeni su širem krugu čitaoca. Nikola Kesić umro je u Tabanu kraj Budima 1739. godine, od kuge.

Ode triba pomenit još nikoliko bunjevački pisaca iz tog starijeg doba. Josip Antun Knezović, iza sebe je ostavijo nikoliko knjiga. Duhovno nemoj se zaboravit od mene, 1746. godine i Put nebeski, 1758. godine, obadvi štampane u Budimu. Zanimljiv je i po tom što je jedini pisac XVIII vika a da nije bijo franjevac.
Ima i oni veliki bunjevački imena, koja iza sebe nemaju štampani knjiga, al su bili plodni i poznati ko pridavači na visokom budimskom učilištu. Taki su Antun Pavlović i Petar Lipovac, iza sebe ostavili su naučne spise, koji nisu pritočeni u knjige.

Ignjat Josip Matrinović

Iako nije bijio pisac, ode je opisan njegov nadasve zanimljiv život. Oko njega su po tradiciji bili tihi i mirni, skromni, rodoljubivi franjevci. Ai on ni po čemu nije ličijo na ostale. Bijo je franjevac koji je večito nezadovljan, revolucionar i što je najgore “slobodouman”. Rođen je u Tabanu. Otac mu je bijo zanatlija, al je bez njega je osto već sa svoji osam godina. Bijo je željan nauke, zato je očo u Budim, di je u franjevačkom samostanu završijo sridnju škulu. Pristupivši franjevačkom redu, očo je u Beč.
Ideje francuski enciklopedista i Volreta, potpuno ga odvajaju od ostalih franjevaca iz svog reda. Propovido je na nemačkom i brzo se za njega pročulo, ko za velikog čovika. Zato ga je grof Ignjat Potocki, ko sopstvenog svećenika, poveo sa sobom na duži put po Evropi.
Zbog svoji radova iz oblasti prirodni nauka i matematike skrenijo je pažnju na sebe i 1783. pozvali su ga na katedru prirodni nauka Univerziteta u Lavovu kasnije je posto i carski vićnik. Al kad je nastala pobuna na vladavinu Franje I , Martinović je u srid Austrije zastupo političke stavove francuski revolucionara. Objavljiva anonimne spise, napada cenzuru. Jakobinski klub u Parizu mu povirava da 1793. godine među Mađarima osnuje revolucionarno društvo. Započo je ovaj rad, prvo u Beču, a onda i u Mađarskoj. Ovaj veliki slobodarski duh zaustavili su doušnici, koji su ga i odali. Ispitivali su ga i mučili godinu dana u budimskom zatvoru, a onda su ga raščinili i ubili 1795. godine.
Većinu njegovi spisa je uništijo istražni sudija. Al za književnost je najdragociniji njegov Dnevnik, koji je počo pisat još prije neg što su ga zatvorili. Kažu, kako je ovaj Dnevik našo biskup Ivan Antunović, dok je boravijo u Budimu. Koji ga je toliko ganijo da je njegov roman Odmetnik inspirisan Martinovićem životom. Koji se odmetnijo od svojeg roda, jezika, države, cara pa i Boga, te je zato tako teško i završijo – smatra Antunović.
Martinović je iza sebe ostavijo veliki broj dila, al ni jedno nije bilo na ilirskom – bunejvačkom, već na latinskom i nemačkom jeziku : “Mathesius pura” Budim, 1780. godina; “Theoria generalis aequationum omniumgraduum novis illustrata formulus, ac juxta pricipia sublimioris calculi finitorum deducta” u Budimu 1780. godine; “Mathesius pura”, Budim. 1780. godine; “Dissertatio physica de iride et halone, Leopoli, 1781. godine; “Systema universae philosophiae….” ,Osijek, 1781. godine; “Dissertatio physica de iride et halone” 1781. godine; “Systema universe philosophiae desumatum ex praelectionibus juxta norman regiae ac celebrerrimae univrsitatis budensis factis” štampano u Osijeku 1781. godine; “Dissertatio de harmonia naturali interbonitatem divanam et mala creata” Leopoli, 1783. godine; “Disertatio de harmonia naturali interbonitatem divanam et mala creata”, Leopoli, 1783. godine; Disertatio de micrometro ope cujus unus digitus geometricus dividitur in 2 985.984 puncta quiniti ordinis e t. c. conscripta” u Pešti 1784. godine; “Dissertatio de micrometro ope cujus unus d’ gitus geometricus dividitur…”, Pestian, 1784. godine; “Disertatio physica de altitudine atmospheae, Lemberg 1785. godine; “Dissertatio physica de altitudine atmospherae, Lemberg, 1785. godine; “Praelectione physicae, experimentalis” u Lembergu 1787. godine; “Praelektrione physicae, experimentalis, Lemberg, 1787. godine; “Phusiologiche bemerkungen, uber den Menschen, Petrograd, 1789. godine; “Oratio ad proceres et nobiles regni Hungarie”, Paris 1791. godine; ” Oratio funebris quam praesente cadavere doi Aloysii de Caquano dixit, Lemberg, 1791. godine; “Testament politique de l’empereur Joseph II. Roi des romains, Beč 1791. godine; “Oratio pro Leopoldo II. Germania, 1792. godine; “Discussio oratoria in eos, qui in librorum censuram invehuntar, 1793. godine.

Luka Čilić

Bijo je pridavač filozofije i bogoslovije, propovidnik, lektor i dekan budimski visoki škula. Zna se da je iz Baje rodom. Iza sebe je ostavijo jedno dilo na latinskom jeziku ” Directa ad coelum via”, štampano u Budimu 1755. godine.

Mirko (Emerik) Pavić

Jedno je od najveći imena bunjevačke književnosti XVIII vika. Za razliku od drugi pisaca o njemu ima pregršt podataka, pisani rasprava, a njegove knjige štampane su u nikoliko izdanja. Popisana su i poznata sva njegova dila, i ona na latinskom i ona na ilirskom – bunjevačkom jeziku.
Prva Pavićeva knjiga je knjiga na latinskom jeziku “Examplar encomiorum” 1754. godine u Budimu. Iste godine i u istom gradu objavio je i “Jezgra nauka kerstjanskoga”. “Opširni nauk kerstjanski s nadodanim duhovnim pismam” štampo je takođe u Budimu 1755. godine. Iste godine, takođe u Budimu objavijo je i ovu knjigu: “Tri dara duhovna s govorenjem predikaturskim navišćena, istolmačena, na svetkovni S. Katarine divce, i mučenice”.
U nikim knjigama bunjevačke književnosti, ovo je prvo Pavićevo dilo koje se spominje.”Ogledalo temelja vire i zakona katolicsanskoga to jest iliti Jezgra sviu dogagjajah staroga i novoga zakona, s tolmacsenjem svetih otaca pomissana za raširenje božjeg poznanstva i razglašenje mogućstavai dobrote Privicsnjega…” u Budimu 1759. godine. Pavić je ovo dilo priveo sa nemačkog, koje je opet prevedeno s francuskog 1684. godine, a posvećeno je pečujskom biskupu Georgiju Klimi. Pisac se u Pridgovoru obraća “slavnom narodu Ilyričkom” 8 Knjiga je naminjena svima koji žele “kerstjanski živiti”… “Primite, bogoljubivi Iliri, ovo Ogledalo …. i u njemu se često ogledajte da ogledajući nadjete staze i putevekoji vode k Ogladalu sviju stvorenja, to jest k Božanstvu…” 9
Dilo “Jezgra svetog Pisma” Pavić je izdao 1760. godine. Naslov knjige oslikava i njezinu sadržinu i tematiku. “Nediljne i svečane predike priko jeseni i zime” štampao je u Budimu 1762. godine. Da bi se 1764. godine ponovo vratio na knjigu “Jezgro ” i dopunijo je. Sotim dopunjenim izdanjom konačno je bijo potpuno zadovoljan, jel sadržina knjige sad mož zadovoljit sve “bogoljubne”.
U Budimu je izdavo “Ilirski kalendar” od 1754. do 1780. godine, mada se smatra da je taj rad započo i ranije, digod oko 1746. godine. Tokom svog stvaralačkog rada bijo je povezan i sa Bračuljevićem i Vilovom. O tome je pisao i u svom dilu “Nadodanje glavni događaja Razgovoru ugodnom…”objavljenom 1768.godine u Pešti. Knjiga je podiljena na dva dila, koje pisac zove “česti”. U prvom sa 28 pisama opisiva dilovanje franjevaca u Slavoniji i Ugarskog. U drugom dilu u pet pisama (na 94. strane) divani o ilirskim kraljovima. Ovom drugom dilu dao je i poseban naziv “Brojanica sviju kraljeva slovinskih ili iliričkih iz Kačićevih historija izvađena”. Svaki od ova posebna dva dila imaju i svoj Pridgovor.
Evo nikoliko stihova iz prvog Uvoda:

“Dalmacijo, stari zavičaju,
U tebi se pisci zadržavaju,
Pisci, rekoh, od slovinskih stvari,
Od kraljeva i njihovih stari.” 10

Ovi stihovi potvrđivaje, kako je Pavić bijo izuzetno vešt pisnik. Napisao je i knjigu ” Skorup od ljekarije ili Saleritanski nauci kako se dobro zdravlje uzdržati može” štampana u Pešti 1768. godine. Saviti su naminjeni prostom narodu, kako bi se sami ličili i zaštitili od bolesti. Take su knjige u to vrime bile vrlo popularne.

Od nikih koristi puštanja kervi

“Ono čini ljude veseliti,
I ljutinu s njim poternuti,
Priljubodnim ljubav istančaje,
Svaki likar kaže, i poznaje.

Lika nema na svitu takvoga
Od polaska da liči smertnoga.” 11

Porid knjiga na slovinskom jeziku, napisao je i dvi knjige na latinskom”Ramus viridantes olivae” u Budimu 1766. i “Prodromus asceticus” isto u Budimu 1767. godine. Dovršio je i izdo knjigu, koju mu je na samrti pridao fra Jeronim Lipovčević “Treći sad, iliti istolmačenja trećega reda S.O. francisku Serafinskomu za obadve spole ljudske” 1769. godine u Budimu. Knjiga “Ručna knjižica” iliti “Rucsna knjižica za utiloviti u zakon katoličanski obraćenike; za narediti i na friško preminuće dovesti bolesnike i na smert osuđenje, i za privesti na spomenosni zakon razdvojnike”, izdata je u Pešti 1769. godine. Takođe je crkvenog karaktera.
Te iste godine izdo je još nikoliko knjiga: “Putovanje duhovno, u stazice različitog bogoljubstva razdiljeno” štampano u Pešti, “Jezgra rimskog pravovirnog nauka kerstjanskoga, za Mladež Jasnoga i Glasovitoga grada Bečkoga…… sada pak u Slavonski, iliti Illyricski, jali Dalmatinski jezik prinessena i s- tieskom učinjena” štampana u Budimu, “Molitvena knjiga s nikim pisam duhovnim” u Budimu. Zatim je 1772 godine izdo u Budimu “Novi i glavni u dvanaest stazicah razdieljeni put nebeski, iliričkom, pravovirnomu narodu prikazan”. Poslidnja njegova izdata knjiga je izašla 1782. godine pod naslovom ” Fragmenta poetica” štampana u Budimu.

Grgur Peštalić

Rođen je u okolini Baje, al godina nije poznata. Bogosloviju je učijo u u Budimu u franjevačkom samostanu tokom 1776. godine. Na budimskom Univerzitetu je slušo filozofiju, al samo godinu dana, jel se nakon toga zaredijo. Promovisan je za doktora slobodnih veština i filozofije 1779. godine, kad u jesen odlazi u Baju, di je predavo u gimnaziji franjevačkog samostana. Ode je i umro 1809. godine. Za Peštalića se mož zaista reći da je književnik. To potvrđuje i podatak da se njegovo dilo Dostojna plemenite Bačke i danas izučava na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na katedri za Srpsku književnost u okviru predmeta Renesansna književnost.
Njegovo najpoznatije i najznačajnije dilo je Dostojna plemenite Bačke starih uspomena sadašnji i druge slovenske krvi delijah, slava bačkim plemićem, s prigodom čuvanja svete krune i okrunjena Leopolda II-a, od Domorodca u Baji prikazana, štampana je u Kaloči 1790. godine. To je epski spev od 800 stihova, koji opisiva bunjevačko – srpsko vojevanje.
U početku Peštalić opivava slavnu prošlost, koja je bila konstantno protkana borbom protiv Turaka. Zatim, nastavlja sa opisivanjem junaka iz Bačke, al i žali što taki više nema.
Namira pisca je bila i da savrimenike potakne na junaštvo i konačnu borbu protiv Turaka. Zbog patnji koja je spajala narode, Peštalić u knjigi zagovara i panslovenizam, ko jedino rešenje za opstanak.

“Hej slavinski sad amo plemići!
Ravne Bačke sivi sokolići!
Promotrite Slavonije slavu,
Svu Arvatsku, Liku i Gerbavu:

Jurve Turčin, i sav svit poznaje

Kakvih naših slava i sada je;
I vi braćo moja mila, Srbljani!
Vi delije svem svitu poznani!
Na noge se junačke skočite;
Nisu vaši kod kuće drimali,
Već Turčina za bradu drmali,..” 12

Nije teško primetit da je Peštalić imo uzor u svojim prithodnicima dok je piso ove stihove. Tu se misli na ideju epa, na njegov sadržaj i formu pisanja. Očigledno je znao za dubrovačke pisce, al je od svi nji Kačić ostavijo najdublji trag. Na samom kraju epa nalazi se “Podskočica Josi Krmpotiću”, ispivana u osmercu. Koja opisiva svećenika – junaka, koji je “golom sabljom u ruci znao da drži govore.” 13 U to vrime nije bilo čudno da svešteno lice učestvuje u boju.
Jedan od nji je bijo i Krmpotić, koji se takođe bavijo pisanjem. Ostavijo je iza sebe tri knjige: Katerine II i Joze II put u Krim u Beču 1788. godine, Pjesma Vojvodam austriskim i rosijskim isto u Beču 1789. godine i Pjesni crnogorcem ispjevana i Vojvodi Filipu od Vukasovićapripjevan, takođe u Beču 1789. godine. Od njega je Peštalić nasledijo želju za konačnim oslobođenjem od Turaka i ljubav prema crnogorcima i Rusiji.
Od sridine 1794. do kraja 1796. godine, Peštalić je boravijo u Vukovaru. Ode je tokom 1795. godine bisnila kuga zbog čega je sedam miseci bijo zatvoren u vukovarskom smostanu.
Okružen teškom bolešću i smrću, Peštalić je napiso svoje drugo slovinsko dilo Utišenje ožalostjenih u sedam pokornih pisama kralja Davida istolmačeno: U toliko Promišljanja, s nikim i od čiste ljubavi Božje, i Iskernjega, molitvama zaderžano: i u načinu sebe od kužne otrove priuzderžati, štampano 1797. godine u Budimu.
Knjigu je naminijo za utihu svima koji su ovom strašnom poharom smrti pogođeni.
Podiljena jeu četri dila, prvi je privod Davidovi psalama. Matija Evetović tvrdi, kako je upravo ovaj dio, dokaz da su bunjevački pisci, oma posli dubrovački tokom XVIII vika parafrazirali Davidove stihove. Drugi dio sastoji se od sedam pokorni pisama, di je opisan Vukovar kojeg je opustošila kuga i smrt. U trćem poglavlju su “različite molitve od čiste ljubavi Božje” 14 Četvrti dio sadrži savite kako se čuvati od kuge.
Tokom naredni godina Peštalić je objavijo još tri knjige na latinskom jeziku.
Umro je u Baji 1. februara 1809. godine.

Matija Petar Katančić

Rođen je 1750. godine u Valpovu. Bijo je profesor na univerzitetu u Pešti. Međ piscima ovog starijeg perijoda on bijo je jedan od najugledniji. Njegove oblasti učenjaštva bile su brojne, i po mnogima je steko međunarodnu reputaciju. Bavijo se antičkom arheologijom, geografijom i numizmatikom.
Dok je boravijo u budimskom franjevačkoma samostanu, sedam godina je proveo u privođenju cilog Svetog pisma, na jezik “slavonoilirički izgovora bosanskoga”. Knjiga je objavljena 1831. godine u Budimu, posli Katančićeve smrti.
Katančić je piso i poeziju, skoro sve pisme su mu sabrane u knjigi Fructus auctumnales, izdate u Zagrebu 1791. godine. Polovina zbirke napisana je na latinskom a polak je na narodnom- ilirskom jeziku. Posebnu pažnju zauzimaju dvi vrste pisama, a to su “popivke” i “proste”- zato što su napisane prostim, narodnim jezikom.
Za ono vrime napiso je i dvi izrazito napridne rasprave: Istri adcolarum i Illyrici geographija vetus. U ovom drugom dilu, on kaže da su Hrvati direktni potomci Ilira, i da su na današnjim prostorima starosidijoci, sve navedeno izveo je na osnovu etimološki dokaza.
Napiso je i Pravoslovnik ilirski, al je on osto u rukopisu.
Katančić je umro 1816. godine, u franjevačkom smostanu u Budimu, di je i saranjen.
U samostanskoj biblioteki se čuvaju sve njegove knjige, i po niki njegovi rukopisi.

Antun Josip Knezović

Živijo je u Kaloči, di je bijo kanonik metropolitanske crkve. Objavijo je u Pešti 1759. godine dilo ” Kruna obderžavajuću stanje apostolsko, Ispovidnika sviju ogledalo, život sv. Ivana od Nepomuka…” U istoj knjigi on pominje kako je već ranije napiso još nikoliko dila: Put nebeski, zatim Duhovna primišljanja. Knjiga “Život sv. Olive, kćeri Julijana Cesara” doživila je dva izdanja, štampano u Pešti 1761. godine.

Grgura Čevapovića

Ubrajaju u bunjevačke pisce, mada ima osnova i za opovrgavanje te tvrdnje. Dok ga A. Sekulić ode svrstava, S. Vasiljev kaže slideće: “…strogo uzevši, ne može se smatrati bunjevačkim piscem. Po mestu i kraju rođenja – a rodio se je 21 aprila 1786 u Bertelovcima kraj Požege – on to nije. Po mestima dužeg boravka, također ne. (Bio je jedno godinu dana jedno u Feldvarcu a ta se je parohija po istome Čevapoviću smatrala bunjevačko – šokačkom). Jedino je umro u Budimu1830.god. Vredno je ipak pomenuti da je Čevapović napisao “Memoriae gentis Illiricae”, ali da delo nije štampano već se rasuti delovi rukopisa nalaze po raznim slavonskim samostanima .” 15 Napiso je i Pismenik za ilirski narod, 11876. godine.
Prilikom kanoničke posete Emerika Rataua Vukovaru Čevapović je napisao ilirskim jezikom u leoninskim stihovima “Istorija Josifa Egipćanina”, izdato u Budimu 1820. godine.

U grupu najstarijih pisaca ubrajaju se i Petar Lipovac, Tadija Bošnjaković, Albert Barić, Josip Jakošić.
Književnost koju su iza sebe ostavili ovi pisci ni po čemu ne zaostaje za ostalim regijonalnim književnostima, čak bi se moglo kasti da kod određeni pisaca stvaralaštvo iđe i iprid svojeg vrimena. Na žalost i ovaj period bunjevačke književnosti nedovoljno je ispitan iz aspekta ortografije, jezika, čiji su put tek utirali upravo, pisci ovog doba.

***

__________________________________________________________

2 Vasiljev, Spasoje, Književnost bačkih Bunjevaca u 17 i 18 veku, Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu, 1940, str. 2.

3 Isto, str.2.

4 Isto, str.2.

5 Isto, str. 3.

6 Vasiljev, Spasoje, Književnost bačkih Bunjevaca u 17 i 18 veku, Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu, 1940, str.4.

7 Vasiljev, Spasoje, Književnost bačkih Bunjevaca u 17 i 18 veku, Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu, 1940, str.5.

8 Vasiljev, Spasoje, Književnost bačkih Bunjevaca u 17 i 18 veku, Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu, 1940, str. 8.

9 Isto, str. 9.

10 Sekulić, Ante, Bački Bunjevci i Šokci, Školska knjiga, Zagreb, 1989, str.275.

11 Kikić, Geza, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 69.

12 Kikić, Geza, Antologija poezije bunjevačkih Hrvata, Matica hrvatska, Zagreb, 1971, str. 70.

13 Vasiljev, Spasoje, Književnost bačkih Bunjevaca u 17 i 18 veku, Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu, 1940, str. 12.

14 Isto, str 14.

15 Vasiljev, Spasoje, Književnost bačkih Bunjevaca u 17 i 18 veku, Glasnik Istorijskog društva u Novom Sadu, 1940, str. 13.

Autor: mr Suzana Kujundžić – Ostojić