Visti

Bunjevci brez granica - o borbama latentne nacionalnosti

Bunjevci brez granica - o borbama latentne nacionalnosti

Fotó: Fortepan/Magyar Földrajzi Múzeum/Erdélyi Mór cége

Ponosni na svoje poriklo, na svoj identitet. Oni nisu ni Hrvati, nisu niti Srbi. Oni su sa Šokcima formirali nezavisnu manjinu u Kraljovini Mađarskoj. U Srbiji su ponovo proglašeni nezavisnom nacionalnom manjinom 2003. godine; podučavaje svoj jezik i imaje svoju štampu. Četvrtog marta podigla se velika prašina oko inicijative Gradskog Odbora varoši Subatice da porid srpskog, mađarskog i hrvatskog, proglasi bunjevački četvrtim službenim jezikom. U Mađarskoj je nakon II svitskog rata prikinuto podučavanje bunjevačkog jezika, te su oni pripojeni hrvatskoj manjini, od koje se i posli nikoliko pokušaja nisu uspili odvojit.

Pripremajuć se za popis stanovništva koji je odložen za novembar 2022. godine, obratili su se Evropskoj Komisiji, koja je u svojoj priporuki pod nazivom Peto mišljenje pozvala na njevu veću zaštitu. "I dalje ostaje zabrinjavajuće kako neki pojedinci koji sebe smatraje Bunjevcima, al ne i Hrvatima, mogu ostvarit svoje pravo na odbrani identiteta", stoji u mišljenju Savitodavnog odbora za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalni manjina (ACFC). Nadalje, Savitodavni odbor poziva vlasti da poštivaje pravo slobodnog izbora identiteta određeni osoba, koje se pridruživaje samo zajednici Bunjevaca, te da ji ne brkaje sa drugom grupom, sa kojom se, svojom voljom, ne žele identifikovat. Jel već poduzeta nika radnja za prominu popisne prakse? - ovo je jedna od stvari koja slidi u našem članku.

Bivši parlamentski zastupnik, Ikotić Ištvan, čeka isprid zgrade Čitaonice u Baji. Vodi nas kroz Čitaonicu, koju je prijašnji godina bunjevačka zajednica povratila, kao rezultat duge parnice. Zgrada je misto za zajedničke i familijarne proslave. Oni sami pokrivaje troškove svoji manifestacija.

Iznenađujuća je činjenica da su 1720. godine veliku većinu stanovništva Baje činili Bunjevci, stoga su bajski starosidioci bunjevačkog porikla. 1945. godine, Tito je izjavio da Bunjevci službeno ne postoje, te su tako uključeni u hrvatsku etničku grupu. Mađarska državna politika i dalje slidi ovu liniju. Mnogi su se od Hrvata nadali da će nastavit borbu za očuvanjom bunjevačke svisti, pa su se Hrvatima i izjasnili.

- Vi divanite jezik?

Jezik svakodnevnog života donekle svako razumi, u Baji se brez toga nije moglo odrast. Al nedostatak jezički veština ne bi tribo nikog odvratit od tog, da iskusi svoju privrženost nacionalnosti. Mađarski Bunjevci bi rado čitali bunjevačke autore u privodu na mađarski. Sedamdeseti godina su na selima, u Gari, Kaćmaru i Čavolju, postojale pozorišne grupe. Karagić Antal je piso pozorišne komade na bunjevačkom, a privodili su na bunjevački i mađarska dila, na primer Petefijevu Nacionalnu pismu.

Ikotić Ištvan je nasmijan, crn čovik, visok oko dva metra. S ponosom pokazuje časopise, udžbenike, te stare bunjevačke publikacije, ričnike. Ko direktor Instituta za kulturu Bunjevaca u Baji, i sam uređiva knjige. Sad se na mađarski sa bunjevačkog privodi dilo biskupa borbenog i otvorenog duha, Ivana Antunovića; te dubokoumni spisi Ambrozija Šarčevića. Izdali su i knjige: Devet decenija naučnog rada Mandić Mihalja. Pridstavljanje obrazovnog albuma Bunjevci, postiglo je velik uspih u Budimpešti, al varoška biblioteka u Baji isprva nije tila privatit pridstavljanje knjige. Tad je Ikotić napravio anketu na stranici svoje zajednice, pa je biblioteka ipak prominila svoje mišljenje. Tako je, na opštu radost, na pridstavljanju knjige u pripunoj bajskoj biblioteki, nuz tamburaše moglo uživat oko sto dvadeset ljudi.

- Kaki su Bunjevci?

Ratoborni, otvorenog duha, avanturisti, duboki, vatreni... - to su stereotipi. U pričama se pominju ko intenzivno živuć, zabavan narod. Veseli, lukavi. To je i neophodno, jel žive u tri države - Mađarskoj, Srbiji i Hrvatskoj. Ne bi tribalo da ji politika usitnjava. Narodima je bilo dobro jednim nuz druge. Nisu se momci iz Baje klonili Sentištvana jel njim je politika zabranjivala, nego zato što su bunjevački momci štapovima napadali Mađare i Švabe. Ni Zagreb ni Budimpešta nisu imali veze sotim, već samo lokalni običaji, kako se drugi ne bi stiskali oko naši ćerivi.

Sa Obadović Đulom (Baja, 1927.), nacionalno priznatim matematičarom, susrili smo se u Budimpešti, a posli se, mladalačkog duha, pojavio i u Baji. Sa 94 godine samostalno putuje vozom, javno divani i čvrsto brani svoja stanovišta.

- Nisu Bunjevci tu pali s neba. Ne postoji “Rusinska zemlja”, pa ima Rusina, ne postoji “Bunjevačka zemlja”, pa postoji bunjevačka manjina. Vridno je ispitat koja je nacionalna manjina koliko učinila za buržoaziranje Mađarske. Bunjevci su vazda branili Mađarsku koja ji je primila. U borbama protiv Turaka, bili su raspoređeni izmed Baje, Segedina i Subatice. Kasnije su bunjevačke trupe, koje su se borile nuz Košuta, zaštitile Subaticu od Srba. Danas Bunjevce ne žele asimilovat Mađari, nego ovdašnja hrvatska manjina. Popis stanovništva iz 2001. je Bunjevce, Bošnjake, Dalmate, Race i Šokce osudio na statističku smrt. Tad su svi Bunjevci bili zavedeni kao Hrvati. Prijavili smo ovaj čin, međutim ni na popisu iz 2011. godine nije pridviđena bunjevačka nacionalna pripadnost, tako da smo svoju pripadnost mogli naznačit jedino u okviru ostale kategorije. Tražimo da Bunjevci i Šokci budu iste kategorije ko i ostali trinajst manjina; prikid nasilne hrvatizujuće politike u Mađarskoj.

Profesor Obadović živi u mistu Balatonsarso. O poriklu mojeg života. Virujem u njegovu autobiografiju brezkrajnog naslova, koja pridstavlja nevirovatan tok familijarni priča iz prošlog vika. Istraživanja o Bunjevcima dili i na svojoj fejsbuk stranici: "Budući da narodnost Bunjevaca i Šokaca ne postoji, propisujemo da se sa svim Bunjevcima i Šokcima triba postupat isključivo ko s Hrvatima, brez obzira na njevo priznanje", stoji u posliratnom dokumentu: Odbor za narodno oslobođenje Vojvodine / Odiljenje za unutrašnje poslove VNFF, 1046/1945. Vraćamo se polak vika u istoriju: mađarska politika i dalje slidi ovu odluku.

U jednom drugom postu se mož pročitat: "Trenutna situacija sa ovdašnjim Bunjevcima - koja decenijama ograničava izvršavanje njevi nezavisni prava - suprotna je Univerzalnoj dekleraciji jezički prava (Barselona 1996.) i odlukama i smirnicama usvojenim u Povelji o regionalnim manjinskim jezicima Evrope (Strazburg 1992.).

Prošlog jula smo mogli positit istoričara i etnografa, Mandić Mihalja (Čavolj 1928-2020). Elegantno odiven, čeko nas je u svojemu domu u Čavolju. Uprkos ozbiljnoj bolesti, čika Mišo nam je divanio o svojem životu, ditinjstvu i tradiciji Bunjevaca, sa velikim iskustvom i logikom.

- Moja je familija živila u dijaspori s nikolko nacionalnosti, jel su u kasnijim naseljavanjima u Čavolj došli Mađari i Švabe. Glavna odlika Bunjevca je da je rimokatolik. U Čavolju su i Švabe i Mađari bili katolici. Niki od naseljenika iz Gornje zemlje su reformatori. Slideće godine će opet bit popis stanovništva, a nema rubrike Bunjevac, Šokac, Rac - to je vitar odno. Jel kad bi bilo, to bi odražavalo pravu stvar. Možmo kazat da smo Hrvati-Bunjevci, bunjevački Hrvati el samo Hrvati.

Kaćmari Laslo je pridsidnik udruženja Vereš Pal, pridstavnik je nacionalni interesa. Niguje zdrave odnose sa Bunjevcima koji za svoju matičnu zemlju smatraje Srbiju. Pridhodno ji je pozvo da dođu u Baju pridstavit svoje najnovije jezičke knjige i udžbenike. Lipo odiveni bunjevački plesači su igrali kolo na bajskom glavnom trgu, a zatim je bila nuđena bunjevačka rana u zgradi cisterijanskog samostana. Glavni gost je bila Suzana Kujundžić Ostojić, pridsidnica Bunjevačkog nacionalnog savita u Srbiji, sa kojom smo divanili o nastavi jezika u zabavištima i škulama u Subatici i Somboru, ko i o nastavi bunjevačkog jezika na Pedagoškom fakultetu u Somboru. Cilj manifestacije je bio osvežit jezikoslovlje Bunjevaca u Mađarskoj.

bunyevac-olvasokonyv-865x1300

Naslovna strana udžbenika za Bunjevce i Šokce, izdatog 1943. godine od strane društva svetog Stipana. (Snimio Kaćmari Laslo)

- Nažalost, prošle godine nismo positili Bunjevce u Srbiji, iako je jako dobro da o nama neko vodi računa - kaziva Kaćmari Laslo.

- Imamo i teoretsku mogućnost nastave bunjevačkog jezika, a to opet zavisi od zakona. Mađarski zakon navodi da je nacionalna manjina ona koja ovdi živi najmanje sto godina, ima nezavisan identitet, muziku i kulturu. Bunjevci tu žive duže od trista godina.

Do Trianona, nije bilo razlike između Bunjevaca iz Mađarske i Srbije. Oni, koje su donositelji odluka pripojili Kraljovini Srba, Hrvata i Slovenaca, bili su prisiljeni prilagoditi se tamošnjoj kulturi. Bunjevci u Mađarskoj niguju snažne mađarske veze el mađarski identitet. Izmed dva svitska rata, puno nji se mađarizovalo. Uglavnom su intelektualci bili prisiljeni da ne stoje nuz svoj narod. Ambrozije Šarčević, pisac ričnika i udžbenika, još je u XIX viku primetio da su svećenici samo mrmljali misni tekst na bunjevačkom, a sa narodom više nisu znali bunjevački divanit. Ovi su slučajevi zdravo nemili. I danas otkrivam da se učitelji, inžinjeri i doktori rađe izjašnjavaju Hrvatima, jel strahuju za svoje finansijsko priživljavanje.

- Nacija živi u svojem jeziku?

Ne određuje nacionalnost kad kogod pleše, piva, već kad divani svoj jezik. Nakon rata, obrazovanje na bunjevačkom je pristalo. Puno mladi ljudi bi rado naučilo jezik, al nemadu od koga.

- Ko ji mož zastupat?

Ako se kogod prijavi za zastupanje nacionalne manjine, mora se registrovat ko pripadnik nacionalne manjine u Mađarskoj i onda mož tražit da ga uvedu u centralni registar. Dakle, ako kogod želi pridstavljat Bunjevce, mož se registrovat samo ko hrvatski pridstavnik.

Ombudsman nas je potaknuo da pokušamo komunicirat sa hrvatskom samoupravom na lokalnom nivou. Otvoreno je pitanje kako će Bački Hrvatski Kulturni Centar podržat prisutnost Bunjevaca kroz svoje manifestacije; zašto ne pozivaje Bunjevce u svoj rekreativni centar na Pagu, el zašto u varoškoj biblioteki u Baji nema bunjevački časopisa, a gotovo da nema niti knjiga.

Ovo smo pitanje postavili gospođi/suprugi Marković Jožefa, pristavnici hrvatske samouprave u Baji, koja nas je putom mejla obavistila o slidećem:

bunyevac-1136x1300

Promine u etničkom sastavu varoši Baje (iz knjige Bunjevci).

Od svojeg osnivanja, Bački hrvatski kulturni centar pomaže i koordinira rad i programe hrvatski lokalni samouprava iz trinajst naselja naše županije. Takođe organizuje događanja usmirena na očuvanje i jačanje hrvatske kulture. Dio svega ovoga je i oživljavanje i nigovanje tradicije Bunjevaca. Neki od nji su: Kraljice, Blagdan svetog Antuna, Spomendan Ante Evetovića, spomendan Ivana Antunovića, Materice, Oci, Badnje veče, Veliko prelo. Naši događaji su otvoreni i nerazvrstani. Brojne fotografije dokazuju da krug zainteresovani ne prolazi kroz bunjevački, šokački, racki filter i ne mislimo ga razdvajat ni u budućnosti, navodi gospođa Marković Jožefa.

- Na ostrvu Pagu svake godine organizujemo jezičke kampove za dicu koja uče hrvatski jezik (ne posebno bunjevački, šokački, racki). Učitelji koji podučavaju jezik sudiluju u akreditovanom stručnom usavršavanju, koje uključiva razminu profesionalnog iskustva sa škulama na Pagu i u Zadru. Priostalo vrime se može popunit turističkom ponudom, za one koji se na to prijave i toga se prifate. Ni ovdi se gosti ne primaje na temelju upitnika.

Biblioteke će radit u svim naseljima. Škulske biblioteke sadrže publikacije koje se koriste za istraživanje folklorne tradicije, na primer Balinta Vujkova, te publikacije bunjevački narodni pisaca i pisnika, ko što su Evetović, Karagić, Petreš, Antunović, Kokić, koje je izdala izdavačka kuća Croatica; el izdanja o bunjevačkim familijama i običajima, koja je pripravila garska hrvatska samouprava. Upravo ovo poslidnje dokazuje kako su bunjevački jezik, kultura i tradicija istaknuti u organizaciji sadržaja i programa Samouprave.

- Kako se pripravljate za popis? Uzimaje li se u obzir priporuke Evropske komisije u okviru Petog mišljenja o Mađarskoj, o popisu nacionalnosti?

Ko pripravljanje za popis, mirodavna su pravila koja su trenutno na snagi, navodi gospođa Marković Jožefa. Dakle, ne odstupaje od dosadašnje prakse. Ne očekivaje se promine.

Gledajuć bunjevačko-šokački fundus varoške biblioteke u Baji, mož se kazat da on služi očuvanju tradicije, a ne učenju jezika. Na naše slideće pitanje, postoji li inicijativa i poticaj da prema regulaciji EMMI o podučavanju etničkog jezika, iz 2013. godine, Bunjevci, Šokci i Raci mogu učit na svojem maternjem jeziku, ako u mistu živi najmanje osam zainteresovani učenika. Odgovor nije stigo. Ld. 17/2013. (III. 1.) EMMI rendelet a nemzetiség óvodai nevelésének irányelve és a nemzetiség iskolai oktatásának irányelve kiadásáról.

Nije poznato nit da su ovdašnji Bunjevci imali važnu ulogu domaćem i međunarodnom fudbalu. Proslava velike godišnjice održala se u julu na polju Fradi na Üllői putu, jer je Fradi ušao u Ligu prvaka prija 25 godina, a Zoran Kuntić i Goran Kopunović, fudbaleri iz Subatice, Bunjevci, koji su postigli pogodke devedeseti godina, odigrali su tada važnu ulogu.

Zoran Kuntić je jedan od gostivi. Divani o svojoj karijeri, potom se fotografiše s obožavateljima, te daje autogram na dresovima Fradisa. Ljubazan je, strpljiv i divani mađarski.

Rođen sam u jednom malom selu porid Subatice, u kojem su rame nuz rame živili Srbi, Hrvati, Mađari, Bunjevci i Makedonci. Poštivali smo se. Odlično smo se znali provest. Oba su mi roditelja Bunjevci i između sebe divane maternjim jezikom. Ja ne divanim izvorni bunjevački, al ga odlično razumim. Ima razlike izmed bunjevačkog i srpskog jezika. U Mađarskoj me opisuju ko srpskog napadača. Ne ispravljam ji, rađe ostavim tako.

- Di Vam je domovina?

Najbolje sam se osićo kad je funkcionisala stara Jugoslavija, u njoj sam rođen. Ne insitiram na tom da budem Bunjevac, al nisam ni Srbin. Katolik sam. Bunjevci znaje šta to znači. Kad sam radio u Bosni, otišo sam do rike Bune, kod Mostara, po kojoj su Bunjevci i dobili ime i odakle su došli. Onim ljudima koji iz najrazličitiji razloga napušćaje svoju domovinu, šta drugo priostaje osim borbe? Došo je rat, puno ljudi je izgubilo svoje domove, svoje familije, svoje živote - uspomenu kida narav. - Ako odete od kuće i ne poznate nikog, morate se triput više dokazivat da bi vas primetili. Ovde su ljudi vidili da ne šparamo snagu, da bi se tamo postavili. Ako igrači ostanu u zoni komfora, to nije dobro, morate se borit. Ko trener sam nekad okrutan, znam bit pristrog, jel želim da budu bolji. Raznim je trenerima bitno da ji dica vole, meni da se poštivamo.

Čaba Kamerman, rođen u Baji, takođe radi u duhu borbe i sporta - otac mu je švapskog porikla, a mater bunjevačkog. Trenira u parku Haller u Ferencvarošu, a u slobodno vrime trenira fudbal i zdravo je ponosan na legendarne bunjevačke fudbalere: braću Dujmov iz Gare, koji su pod imenom Dunai Janoš i Dunai Antal ušli u istoriju mađarskog fudbala, kao i na Pančić Mikloša, takođe iz Gare. Bilo je nezaboravno iskustvo, što je uživo mogo vidit kad su se Zoran Kuntić i Goran Kopunović u glavnim ulogama plasirali u grupnu fazu Lige prvaka na starom stadionu Üllői Út.

Rado nam divani i o proslavi na bivšem Narodnom stadionu, kad je s ekipom trenera Tomislava Sivića iz Subatice, bunjevačke pristonice, osvojio Mađarski Kup. Oduševljen je uspihom simpatičnog bunjevačkog trenera, koji je ko Fradista iz Baje podržao lilave navijače iz Kečkemeta. Čaba Kamerman je redovni gost kaćmarskog udruženja Neven, na žetvenoj svečanosti, Dužijanci, te je organizator jednog od propratni događanja narodnog festivala kuvanja paprikaša, u bajskoj Bunjevačkoj ulici.

- Prija Trianona, ljudi su se vinčavali isključivo izmed sebe, po nacionalnoj liniji. Mišoviti brakovi su bili ritkost i izmed dva svitska rata, a od vrimena socijalizma su se te veze počele raspadat s prominama u načinu života i ubrzavanjom asimilacije. Bunjevci u Mađarskoj su ostali izolovani od svoji sunarodnika iz Jugoslavije, a broj Švaba se smanjivo uslid deportacije. Etnički sastav ode živući Mađara se takođe prominio doseljavanjom Mađara iz Gornje zemlje i Bukovine. Mladi su sve češće birali para druge nacionalnosti. Tako i moji roditelji. Na moju pivrženost Bunjevcima je uticala moja majka, baka po mami. Ona je bila čista Bunjevka, potomak starosidilačke familije Milašin. Kroz ditinjstvo sam puno boravio kod nji u Čavolju, di su sa rodbinom (ujnom, tetkom, didom, ujom) divanili bunjevački. I ja bi želio što bolje naučit njev jezik.

Ovaj ponos zna bit neprijatan. Osićam ćud. Oni svoje osićaje i misli prinose snažno, na nesvatljiv način. Bunjevci, Šokci, Bošnjaci, Raci... Puno boja na istorijskoj i etničkoj karti Mađarske. Zaslužuju pažnju.

Uspio program - Čuvari tradicije

Sve više mladih

Bunjevci brez granica - o borbama latentne nacionalnosti