PREMA OBJAVLJENIM PODACIMA SA POPISA STANOVNIŠTVA U SRBIJI JE 2022. GODINE BILO 11.104 BUNJEVACA

Nulta tačka za osnaživanje zajednice

Smanjivanje broja Bunjevaca izmed dva popisa stanovništva je dobro upozorenje i putokaz za dalji rad koji mora omogućit revitalizaciju bunjevačke zajednice

Za statistiku se kaže da ona otkriva sve, a ne pokaziva ništa. Ipak, Popis stanovništva iz 2022. godine čiji su prvi rezultati stigli kaže da je u vrime popisa u Srbiji bilo 11.104 pripadnika bunjevačke manjine, odnosno 5.810 Bunjevki i 5.294 Bunjevca. Brojke se mogu tumačit na više načina, al je matematika tačna – Bunjevaca je 2011. godine bilo 16.706, 2002. godine 20.012, a 1991. godine 21.434.

– Svakom ko je iole dobronamiran prema Bunjevcima i ko je dovoljno realan da svati situaciju u kojoj se nalazimo biće jasno da se mi borimo za opstanak, al i da nas i dalje ima. Ovo mora bit „nulta tačka” za sve, i one u Nacionalnom savitu i one koji su po udruženjima. Moramo smislit načine kako dalje radit – divani na početku razgovora za „Bunjevačke novine” dr Suzana Kujundžić Ostojić, pridsidnica Nacionalnog savita bunjevačke nacionalne manjine.

Pogled na rezultate popisa u Srbiji otkriva značajno smanjenje broja stanovnika, u odnosu na popis iz 2011. godine, tačno za 539.859 stanovnika manje. Ni najveći optimisti se nisu mogli nadat značajnom povećanju broju Bunjevaca, al brojka koja pokaziva oko 5.600 manje iziskiva analize.

dr Suzana Kujundžić Ostojić

– Analiza podataka pokaziva da u odnosu na prošli popis stanovništva imamo skoro isti gubitak bunjevačkog življa. Zašto je to tako, mož postojat više razloga. Prvo, na prošlom popisu je prosična starost Bunjevca bila 45 godina, dakle, došli smo do tačke da je daleko više oni koji umiru neg što se rađaje. Drugo, živimo u pograničnoj varoši, i postoji mogućnost da svako mož imat više pasoša. Za naš prostor postoje dva pasoša zemalja članica evropske unije i očigledno je da ljudi to koriste. Iđu „trbuvom za kruvom”, kako je bilo „od kad je svita i vika”. Treće, tu je i naš rad, taki kaki jeste. Podsitiću i čitaoce na tok popisa koji je teko paralelno sa izborima za nacionalne savite, di su se određeni pojedinci, udruženja, pa i stranka, ponašali, po mom mišljenju, neprimereno tom trenutku. Kad to sve zajedno saberemo – dobijemo ovaj broj.

Kako je i kazano, ovaj momenat se mora uzet ko polazna tačka za budućnost.

– Mi smo svakako u toku stvaranja nove strategije rada i ona mora pokazat kojim putom moramo ić kako bi nas za deset godina, kad ponovo bude popis, bilo barem ovoliko, ako ne i više. Potribna nam je apsolutna ozbiljnost, prvo u posmatranju svega ovog, a onda i u radu u skladu sa tim. Za ova četri vika koliko smo na ovim prostorima doživljavali smo sve i svašta, al zaista želim virovat da smo u ovom trenutku vrlo ozbiljni i sposobni revitalizovat se i krenit drugim putom naprid. Naravno, ekonomija je suština svega, zato sam i prilikom izbora za Savit divanila kako moramo formirat radne timove, ponudit štogod našim ljudima, jel to rade i druge zajednice. Računamo na to da će uskoro počet funkcionisat i „Bunjevačka kuća”, pa će i to bit misto većeg i češćeg okupljanja Bunjevaca, da će to donet nove aktivnosti. Nek to bude misto početka jednog drugčijeg života Bunjevaca.

Poseban fokus mora bit na mlađim generacijama koji, u eri globalizacije, čini se, moždar nemaje dovoljno osićaja za nacionalnu pripadnost.

– Ako je svako od nas dovoljno iskren, kad se vrati u taj period života, moće kazat kako su mu druge stvari bile priokupacija. Znaš da pripadaš određenoj zajednici, znaš svoj maternji jezik, al tom dilu svojeg identitetu najčešće ne pridaješ velik značaj. Ono na čemu smo dugo radili i na čemu sam insistirala je bunjevački u sridnjim škulama. Jel, to je momenat kad se formira svist jednog mladog čovika, o pripadnosti, koliko je poseban, zbog čega... i traži slične sebi. Što bude veće tako društvo, njemu će bit lakše formirat se i jasno pokazat kako je drugčiji od ostali, odnosno u našem slučaju – Bunjevac. U divanu s mladim ljudima vidim da određene pridrasude prema Bunjevcima u okruženju mladi i dalje postoje. Mi se jesmo odmakli od 1945. godine, al u nikim stvarima ne baš daleko, iako smo već odavno u 21. viku. I te pridrasude proizilaze iz stavova kako su Bunjevci ne pritirano obrazovani i sve što iz tog proizilazi. Našu kulturu, vaspitanje I dobre namire, drugi su zloupotribljavli i svakodnevno nas prozivali i nazivali pogrdnim imenima. Očigledno je da se tom mora stat na kraj. Ako drugi mogu podignit svoj glas, pa i kad ne triba, moramo i mi onda kad triba. Jasno je da se mora radit na većem broju naši vaspitača i učitelja, jel je to važan resurs, te da nuz nas starije svi gradimo jednu čvrstu zajednicu. Da se borimo dalje i opstajemo u onom što vikovima radimo.

Za utihu je i nedavna poruka ministra za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Srbije Nikole Selakovića, na proslavi nacionalnog praznika Bunjevaca, da Ustav Srbije garantuje da se jedared stečena prava ne mogu umanjit, te da onda ni smanjenje broja Bunjevaca u Srbiji neće umanjit stečena prava. Ono što će se, međutim, morat prominit, jeste odnos drugi prema Bunjevcima, pa i Bunjevaca prema drugima.

– Evidentno je da se prava neće smanjivat. Često sam divanila kako Bunjevci nisu „usamljeno ostrvo”. Oni mahom žive u Subatici, u varoši u kojoj je ukupno 25 hiljada stanovnika manje. Al je nama puno koliko je u tom broju Bunjevaca. Ako posmatramo dalje, tu je i dnevno-politička situacija kojoj su Bunjevci konstantno izloženi. Nigdi, čini mi se, ne postoji situacija da manjina ugrožava manjinu. Al kad je u pitanju odnos hrvatske manjine prema Bunjevcima u Subatici, to je za ozbiljnu osudu, a mislim da se to i na popisu vidi. Izloženi smo mnogim vriđanjima, etiketiranjima... To utiče i na to da kogod želi el ne želi kazat da je Bunjevac, već da ćuti, el kaže kako je štogod drugo. Vrlo je složen sklop socijalni okolnosti koje su ovi rezultati popisa pokazali. U perspektivi je „nulta tolerancija” spram vriđanja Bunjevaca, spram prozivanja, spram etiketiranja, ko god to bio. Nikog ne vriđamo, ne nazivamo pogrdnim imenima i kad imamo razloga srdit se. Ako i to nije dovoljno i ako to druga strana ne vidi – onda ćemo, ako triba, ić i na sud.

Smanjivanja prava neće bit, al će ji moždar bit teže ostvarit, jel – manji broj Bunjevaca meće Nacionalnom savitu i manja sridstva na raspolaganje.

– Ono što će bit poslidica smanjenja broja Bunjevaca biće direktno smanjenje budžeta Nacionalnog savita, jel trećinu sridstava dobijamo na osnovu tog koliko nas ima. Mi smo i do sad teško funkcionisali, a često se dešavalo da i po par miseci nemamo ni dinara. To je najčešće početkom godine, kad i imamo dva nacionalna praznika, i kad se očekiva da organizujemo kvalitetne manifestacije. Da nije konkursa i dodatnog ulaganja napora, te i kreativnosti i razmišljanja, poodavno ne bi mogli uradit tušta od sridstava koje dobijemo.

Nije za utehu, al triba dodat da se ni druge manjine baš nisu „dobro provele” na poslidnjem popisu o čemu svidoči i uporedni prikaz brojnosti na popisima iz 2011. i 2022. godine. Odnos kod Bugara je 18.543/12.918, kod Vlaha 35.330/21.013, kod Mađara 253.899/184.442, kod Makedonaca 22.755/14.767, kod Nemaca 4.064/2.573, kod Rumuna 29.332/ 23.044, kod Rusina 14.246/11.483, kod Slovaka 52.750/41.730, kod Slovenaca 4.033/2.829, kod Hrvata 57.900/39.107, kod Crnogoraca 38.527/20.238... Konačno, u Srbiji se, izmed dva popisa, smanjio broj Srba, sa 5.988.150 iz 2011. godine na 5.360.239 prema popisu iz 2022. godine.